Boka - ulazak
moji su bili talasi stijene
struje i virovi pjevanja vode
i jedan zaliv gdje ponocne sjene
s prvim svitanjem u nepovrat hode
moji su bili tek u slutnji jednoj
mirisi šuma bešimje bilja
kraj izvora želji ostavih žednoj
da traga bez traga i cilja
zlacane niti moje su bile
sred pustih polja udahnut san
dubine mora ribe su pile
u mreže ribari krotili dan
i sve to moje iz narucja zore
pložih na pragove jutra
dodirnuh kaplju odškrinuh more
i tiho krocih unutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Related quotes
Hod
Hodi tmina čari tmurne
Daha presječenog
Tu je jutrom zora gurne
Od sna nerečenog
Hodi podne nebu sunca
Noći gaze svijetom
Sve pepelno sebe bunca
Sebe zove prvim letom
Hodi čovjek šume guste
Zgazile ga vode
Gdje ga tope suze puste
Tu ga tuge hode
Hodi ptica sinja mora
Hodi nebo oblak tmast
Hodi tmasto do izvora
Da utopi hoda vlast
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Moje Ruke
moje ruke ćute
tvoje ruke govore
moje usne stežu riječi
tvoje ruke grče ćutnju
moje oči sklap i znak
tvoje ruke dlan i mrak
moje tijelo kaže
sviće dan
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Moje misli tvoje misli
Isprepletene
Moje tvoje misli
Nedorečene
Moje tvoje misli
Samo puke sjene
Misle svoje misli
Bez tebe i mene
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Od Cežnje Nabrekla Dahom Ukleta
Sopstvenu sjenku gazim
Sašivenom haljom od hiljade ljeta
Zmijom ugrižena zemljama gazim
I tu sam sasvim gdje još me ima
Gdje rijeci mi još blagoslov mole
S krajickom proljeca u snu smrtnih zima
Zraci me misli griju i još vole
U vatri gašena na lomaci slutnji
Da rijecju još je obrecena nada
U stisku neba u dnu svih slutnji
Gdje bezdano liže plamen mog pada
Od cežnje nabrekla dahom ukletim
Svom miru za jedan plamen sam bliže
Tu sam da dišem još malo da letim
Jer rijec me vatre na oltar diže
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The Misty Hidden Of Mine/Moje Magleno Skriveno
In the daybreak song
Will take the forests into an embrace
My never hoped for
Heartbeat cut off the heart
Will spill the walls into a midnight sound
Mine within the chains treasure in my hands
Will toll cursed from the towers
Sadly the song of awakening
Into the deafness
Mine into nothing flooded water
A current beginning into an endless
Will cut the seams and sew
A new array for the soul's nakedness
Mine on my palm colourful lonely butterfly
Moving the wings like eaves in the tempest
Maddened by the possibility of flight
My never enough overcome dawn
In an empty bad
Where I am enfolded up to the point of no recognition
Mine sharpened pencils
Regularly waiting for the words
Will be broken halved in them
Mine from fatigue cracked mirror
That each morning I feed with a smile
Twinkling yearning for the truth
Mine long time ago lost waiting
On the benches below the trees
Despair chained
Prever quoted ages of circles
On my skins
Digging the death memory
Mine after forty days black nails uncut
digging the memory of death
Mine encircled in the dewdrops of crying eyelashes
Which silently I close
With the soul limited sight
Mine sealed lips
Quivering of love
To you I will surrender God
To judge and please forgive
Moje magleno skriveno
Pjesmom praskozorja
Odvešć e šume u zagrljaj
Moje nenadano od srca
Otkinuto kucanje
Pretoč ić e zidove u otkucaj ponoć i
Moje u rukama zatoč eno blago
Prokleto zvonić e sa zvonika
Tužno pjesmu buđ enja
U nedosluhu
Moja u ništa otplavljena voda
Poč etkom oticanja u beskraj
Odagnać e rubove i sašiti
Nove odore za nagost duše
Moj na dlanu šareni usamljeni leptir
Klepeć e ko streha na buri
Sluđ en moguć nošć u leta
Moje nikad prežaljeno svitanje
U postelji praznoj
U kojoj se umotavam do neraspoznavanja
Moje od umora napukmo ogledalo
Koje svakog jutra osmjehom hranim
Istine gladna iskrič avost
Moje naoštrene olovke
Koje uredno č ekaju riječ i
Pokidać e se u njima
Moje davno izgubljeno č ekanje
Po klupama ispod drveć a
Zarobljeni oč aj
Preverom citirana starost godova
Na mojoj koži
Moji poslije č etrdeset dana
Pocrnjeli nepodšišani nokti
Kojima kopam sjeć anje na smrt
Moje rosom plakanja omeđ ene trepavice
Koje tiho obaram sklapam
S pogledom omeđ enim dušom
Moje zapeč ać ene usne
Koje podrhtavaju od ljubavi
Tebi dać u Bože
Da sudiš i molim te oprostiš
©Miroslava Odalović ,2009.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Zdravo, Moje Ime Je Sara
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
There They Sail Silently Sail/Tiho Brode Tiho Brode
Censured song offs of the paper ships
Cut into the masts like shadows
In a scissor cut the word has been cut
One word which called many names
With paper notes among two fingers
Windy mornings were spread
The wind knows what has been written
The paper ships knew nothing
Except to sail
To silently sail
Tiho brode tiho brode
Cenzurisano otpjevi papirnih brodova
U jedra izrezani ko sjene
Rezom makaza otkinuta
Jedna riječ je dozivala mnoga imena
Prstohvatom ceduljica
Posuta jutra vjetrovita
Vjetar zna šta je na njima pisalo
Papirni brodovi nisu znali ništa
Sem da brode
Sem da tiho brode
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Moja Jutra
Moja jutra su jutra
Jutra moga sutra
Tu svićem tu zanoćim
Ponoćno dišem
Tešku tminu raznosim
Zvijezdama je brišem
Moja jutra su jutra
Jutra moga sutra
Tu svjetlošću puta
Hranim sive gladi
Stojim nesvrgnuta
Gdje riječ mi se gradi
Moja su jutra
Jutra moga sutra
Bjelinomispisuju
Noći tihe magle
Plavim ispisuju
Što ruke su takle
Teret jedne strasti
U osvitu pjene
Jutrom ću potkrasti
Sopstvene zjene
Da svako bijelo prividom gine
Zlatom se optoči i suncem sine
U znak moga jutra
U jutro moga sutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Ja nisam gost
ja nisam gost ovom tihom času
kad kiša za mene gorku kapju sprema
ne priznajem pad ni kad postoji zagrljaj
što će me odnijeti rijekama do ušća
i neću kraj kad od ničeg nije
ja hoću tok kretanje smisla
da raširim sjene i kad znanja nema
s njima da se igram i tako pomjerim
grafitu granice zida
ja nisam gost već domaćin kraj dovratka
što pod strehom stanuje od samog početka
na trijemu gdje čeka na stubu oslonjen
i ćutke gleda u noć
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona kucaju preko lanaca od straha
Kucaju tiho kucaju glasno
Ona kucaju preko života do praha
Kucaju neč ujno kucaju jasno
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona se proljeć em otvaraju ko cvijet
Cvjetaju tiho preko vode polja
Ona se ruše i grade ko svijet
Što spašen reč e tvoja sam volja
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona tiho gasnu ko svijeć e nad grobom
Sumrakom ranim na vjetru od riječ i
I tiho se bude pod skutom sa tobom
Melemom ljubavi srce da se liječ i
Ti imaš svoja srca Marijo
Kucaju nevino u kolijevci od krvi
Smrti se ne daju a humkom zidana
Da svjetlost vide kad dan im prvi
Ozari srca rukom tvojom vidana
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona kucaju preko lanaca od straha
Kucaju tiho kucaju glasno
Ona kucaju preko života do praha
Kucaju neč ujno kucaju jasno
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Quote Me Not/Ne Citiraj Me
The tree I am
Sideroad’s heart
My words in leaves
They touch the ground
The river I am
A beat in veins
My words in a drop
A swallowed water
The cloud I am
A written sky
Quote me not
The night is eavesdropping
Ja sam drvo
Srce krajputaša
Moje riječ i u lišć u
Dotič u tlo
Ja sam rijeka
U venama dodir
Moje riječ i u kapi
Progutana voda
Ja sam oblak
Ispisano nebo
Ne citiraj me
Prisluškuje noć
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
My Name Is Moonlight
And these stars they are the children of my kiss
They burn the light of my hiding place
They twinkle the shine of my disappearance
My name is the path of Earth
Galaxy chosen spot of love
Fed by heaven’s milk my place of origin
Each dropp a trae of my disappearance
My name is the Sun light
A moment buried in the sundial
It runs gold arrayed time
Eternity carried a waiting away
Moje ime je Mjeseč ev sjaj
A zvjezde su ove djeca mog poljupca
Ona gore svjetlost mog skrovista
Ona sjaje mog nestanka trag
Moje ime je Zemljin put
Galaksijama birana tač ka ljubavi
Mlijekom neba hranjena postojbina moja
Svaka je kap mog nestanka trag
Moje ime je sunč eva svjetlost
U pješč anom satu zakopan tren
On teč e zlatom optoč eno vrijeme
Od č ekanja vječ nošć u nošen
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
And when the eyes there were no more/I kada ociju više nije bilo
I weaved
I weaved the sky I the washer by the spring
I washed the clouds I the knitter by the hearth
I knitted the fires I the builder by foundation
I built the words I the sewer by the thread
I sewed the colours I the painter by the canvas
I painted the eyes I the blind
To get to know me I waited
I kada očiju više nije bilo
Ja sam tkala
Tkala neba ja pralja kraj izvora
Prala oblake ja pletilja kraj ognjišta
Plela vatre ja zidarka kraj temelja
Zidala riječi ja vezilja kraj konca
Vezla boje ja slikarka kraj platna
Slikala oči ja obnevidjela
Da spoznaš me čekala
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The tree I am/ Ja sam drvo
The tree I am
Sideroad’s heart
My words in leaves
They touch the ground
The river I am
A beat in veins
My words in a drop
A swallowed water
The cloud I am
A written sky
Quote me not
The night is eavesdropping
Ja sam drvo
Srce krajputaša
Moje riječ i u lišć u
Dotič u tlo
Ja sam rijeka
U venama dodir
Moje riječ i u kapi
Progutana voda
Ja sam oblak
Ispisano nebo
Ne citiraj me
Prisluškuje noć
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The first drop-Prva kap
the first dropp will touch your lips
the first break of dawn will touch your brow
the first open arms will call you into an embrace
the first open eyelids will open up my windows
letting the day come in
prva kap pašće na tvoje usne
prvi zrak svitanja dotaći ti čelo
prvo otvaranje oka pozvaće te u zagrljaj
prvo otvaranje kapaka otvroiće moje prozore
da unutra uđe dan
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Hello, my name is Sarah
My name is Sarah
I am the one who is not
Who never is
These are the hands for my embraces
Mutilated in emptiness
Husked in the rings at twilight I take off
And throw into the dark.
They are writing a history of a plastic toy
Buried in the tombs of childhood
That never grew towards a cradle.
My name is Sarah
I am the one who is trying to be
These are the feet for my steps.
Frozen in the paths
Tied by tinkling jewelerry
At twilight I take off
And throw into the dark.
They walk the streets that there are no more
The streets trodden by mere silhouettes of paths
They go down the wells
To strangle in them
A swimming hope for the end.
My name is Sarah.
I am the one who wants.
This is the neck for your hands.
Slightly touch.
It's tied in thousands of necklaces
At twilight I take off
And throw into the dark.
The darkness greedily eats
The circles I push the dreams into
I let it touch.
It's all right.
My name is Sarah.
I am the one who does not consent.
This is the hair for my plaits.
The silver ribbons
And shiny pearls at twilight I take off
And throw it into the dark.
It's all right.
I have broken all the rules
I have broken cliches
Magic circles
I tore the pages
On which
They try to write my fate.
I am Sarah
I am the one who is not
I am the one who is always
Only trying to be
I am the one who wants
I am the one who does not consent
I am always eternity tied
In pouring moments
I am the hope died for the end
I am the one who wants to understand
I am the one who does not always understand
But I AM.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Kraj Istera poj
U plavoj kući vrtova kobi
Pčela je pronašla cvijet
Da tiho zgasne u zloj dobi
Kad žaokom probode svijet
U bijeloj kući vrtova smrti
Ptica je pronašla let
Da žilom krvi život zavrti
Krilima dotakne svijet
U zelenoj kući proljeća znak
Obujmi ulujni oblak tmast
Morana pruži svoj grozni krak
I zgasnu stari zapis hrast
Trinaest tmina kraj njega prođe
Šapatom sedmim uginu let
I treće jutro medonosno dodje
Da žaokom probode svijet
I ono nad Isterom nebo plavo živo
Gdje takoh se skuta njegovoga
Gdje plakah hristočežnjivo
Toplo je toplo u naručju Boga
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The Peanut Vendor
May isang binata na umakyat sa bus,
ang kanyang paninda ay iniaalok.
'Mani! Mani! Ay, mani kayo diyan! '
Kanyang sinasabi sa bawat lapitan.
Isang dalaga ang muna'y kinindatan,
masuyong inalok, 'Ate, bili naman.'
Dalaga'y umiling, kahuluga'y ayaw.
Binata'y bubulong-bulong na lumisan,
'Aayaw ni Ate, siya ay meron na raw.'
Isang dalagita, di niya nilampasan,
Gano'n din ang alok, 'Nene, bili ikaw.'
Bata'y di kumibo, vendor umalis na,
may ibinubulong at tatawa-tawa,
'Meron na rin daw siya, pinalalaki pa.'
Mamang bagong akyat, sinalubong agad.
'Mama, mani kayo.' Mama ay sumabad,
'Ang gusto kong mani ay yaong mapintog,
ang kulay ay pula at bilog na bilog.
Ayoko ng maning maputla at pipi,
ito'y walang lasa't matabang sa labi.'
Binata'y natiyope, mukhang naisahan.
Tinungo ay isang lolo sa likuran.
'Lo! bili na kayo, please buy from me naman.
Pambili ng bigas, kahit half kilo lang.'
Lolo'y di bumili, narito ang sagot,
'Iho, sa tinda mo'y sawa na ko't pagod,
ang tipo ko ngayo'y pasas na kulubot.'
Binata'y umiling saka tumalikod,
Sa bus ay bumaba na naghihimutok,
'Tinda ko'y matumal, ano kayong rason?
Ang dahilan baga ay ang world recession?
Ang masasabi ko, 'Anak, hindi gano'n,
Utak mo'y kelangan lang ng konting sabon.'
Kaya di mabili ang iyong paninda.
Ito ay maanghang, may timplang malisya
poem by Pacific Hernandez
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova
Što žive svoje živote izmedu dva sna
Milimetri snage mogu se istopiti
U mapama i stazama
Muzejima na raskršcu
U semaforima što bespomocno trepcu
Kad želje bilborduju staze do pakla
U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu
Mi smo sad fini pristojni ljudi
Više ne gledamo kako mecka igra
Probadana žaracem
Jer smo saznali bol njenog makabra
Ali ipak smo stavili rukavice
Otišli do njenog Zoo vrta
Tražeci da nam da intervju
Iako nikad ni rijec nije rekla
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Ispisuje se jedan aforizam bola
Što hrani se na kraju redova
I stiska adresu remek djelo
On pulsira 'mjesta molim mjesta da pokucam
Bez imena mrtva ste ulica
Došao sam da zaplacem kraj zvona na vratima
Što zvoni spram putujeceg prodavca snova
Što došao je samo da pozdravi majku
Jer danas ne prodaje ništa
Cak ni Boga za mjesecni prihod
Nijedan recept za srecniji život
Danas je došao da pita spavace sobe na spratu
O malom djecaku što mokrio je u krevet
I skrivao svoje košmare pod dušek
I matrici dizajniranoj što živi u kutiji za igracke
Medu jednonogim olovnim vojnicima
Kraj lutke djevojcice sa šibicama
Obešcašcene pod Božicnom jelkom'
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Vozovi stanu zanijemili na šinama
Slijepi se putnici iskrcavaju peroni pucaju
Trgovi se crvene od paradajz revolucija
Što flertuju sa metaforama krvi
Bare podojene majkom hrabrošcu
Isparavaju u sušama južnih zraka
I vracaju se sa rodama što ne radaju djecu
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Zidovi stružu svoju farbu suzno tražeci
Boju necijih ociju u svakoj zidanost da udave
I apokalipticno kripticni grafiti
Pomjeraju kaldrmisane ulice
I svi tramvaji nazvani po tockovima vremena
Pomjeraju beskrajne gradove u svemiru
Što oplakuju avionske nesrece
Kad rukama isprepletanim gradimo mreže velegrada
Kao pauci sobom izjedeni što pletu
Tragove sopstvene pljuvacke da bi uredno bili usisani
U danima kad stanodavac ima vremena da ocisti prašinu
Naucimo da ulice mijenjaju imena
Onako kako zmije mijenjaju košuljice
Ali nikada nacin vijuganja
Naucimo da postoje hiljade bezimenih heroja
Koji sklupcani na uglovima prose mjesto
Gdje ulice nece imati imena
Koji nikad nisu zaradili ulicu što ce se po njima zvati
Zahvaljujuci nekom istoricaru što silovao je tekst u fusnotama
I oprao ruke krivice nad zlocinom
Što ulice pokrece da kruže
Što uglove pokrece do sljepila
Sa vlasnikom podataka bez vizije
Što umace svoje pero u bare onoga
Što treba da bude znacajno sjecanje
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Svitanje vjencava bat sanjanih koraka
svitanje vjenčava bat sanjanih koraka
sa tminom što dobuje tiho kraj uha
ono stapa svjetlost i vrelinu mraka
i šapat tad postaje naušnica sluha
i ruke tad postaju šareni leptiri
sa bjeline jastuka tiho budjeni
prste pomijeraju duboki nemiri
svakom znani dati svakome suđeni
nekom se kapci teški otvaraju
zjena misli pogled samo nemir biva
a u dnu sveg vida tmine se odmaraju
i u dnu sveg nemira tišina sniva
1995-2012
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!