And when the eyes there were no more/I kada ociju više nije bilo
I weaved
I weaved the sky I the washer by the spring
I washed the clouds I the knitter by the hearth
I knitted the fires I the builder by foundation
I built the words I the sewer by the thread
I sewed the colours I the painter by the canvas
I painted the eyes I the blind
To get to know me I waited
I kada očiju više nije bilo
Ja sam tkala
Tkala neba ja pralja kraj izvora
Prala oblake ja pletilja kraj ognjišta
Plela vatre ja zidarka kraj temelja
Zidala riječi ja vezilja kraj konca
Vezla boje ja slikarka kraj platna
Slikala oči ja obnevidjela
Da spoznaš me čekala
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Related quotes
Ja nisam gost
ja nisam gost ovom tihom času
kad kiša za mene gorku kapju sprema
ne priznajem pad ni kad postoji zagrljaj
što će me odnijeti rijekama do ušća
i neću kraj kad od ničeg nije
ja hoću tok kretanje smisla
da raširim sjene i kad znanja nema
s njima da se igram i tako pomjerim
grafitu granice zida
ja nisam gost već domaćin kraj dovratka
što pod strehom stanuje od samog početka
na trijemu gdje čeka na stubu oslonjen
i ćutke gleda u noć
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Vodo ja sam samo ruka
Tek dodir što te vječnošću tka
Dodir od pjene bez riječi i zvuka
I plima što ti tajnu zna
Vodo uvijek te čekam kraj stijenja
I usta su mi ogrezla u soli
Tu solim ranu sopstvenog htijenja
Da kap me tvoja više ne boli
Da riječ bude nevina kao tvoja pjena
Da pije tvoja vina i bude tvoja sjena
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The River 2/Rijeka 2
you sang alone
alone by an autumn made willow
with your face in a shadow of a water drop
and I was flowing
you sang alone
alone by the banks closing in the lap
with the sounds silent on your lips
and I was flowing
and I loved your song
and your face in a shadow of a water drop
and the sounds silent on your lips
that's why I was flowing
ti pjevao si sam
sam kraj jasike od jeseni
s licem u sjeni od vodene kapi
a ja sam tekla
ti pjevao si sam
sam kraj obala sastavljenih u krilu
sa zvucima tihim na usnama
a ja sam tekla
i voljela tvoju pjesmu
i tvoje lice u sjeni od vodene kapi
i zvuke tihe na usnama tvojim
zato sam tekla
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The streets/Ulice
The streets can tell your walk
you're-called love
a shortcut to the end
and always the same answer
ulice ti prepoznaju hod
zoves se ljubav posjecanju
precica za kraj
i uvijek isti odgovor
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Absences
I was born by the sea
the sea was born in me
we both live in absences
rodjena sam kraj mora
more je rodjeno u meni
oboje zivimo u odsutnosti
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
By a thought threshold
A moment slips to unfaithful sky
The willow is silent
Hypnotized by the river
Kraj praga misli
Nevjernom nebu izmič e tren
Breza ć uti
Rijekom hipnotisana
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Markedness/Obiljezenost
who marked the beginning
in eyes marking the end
look at the face that changes
in uncertain stages of an eaten up Moon
each beam is a trace possible
marking its edges the flights and the falls
ko je obiljezio pocetak
u ocima sto biljeze kraj
pogledaj lice koje se mijenja
u nesigurnim fazama iyjedenog Mjeseca
svaka zraka je trag moguc
sto biljezi svoje ivice let i pad
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Zdravo, Moje Ime Je Sara
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Boka - ulazak
moji su bili talasi stijene
struje i virovi pjevanja vode
i jedan zaliv gdje ponocne sjene
s prvim svitanjem u nepovrat hode
moji su bili tek u slutnji jednoj
mirisi šuma bešimje bilja
kraj izvora želji ostavih žednoj
da traga bez traga i cilja
zlacane niti moje su bile
sred pustih polja udahnut san
dubine mora ribe su pile
u mreže ribari krotili dan
i sve to moje iz narucja zore
pložih na pragove jutra
dodirnuh kaplju odškrinuh more
i tiho krocih unutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The Light Of Day/Svjetlosni Dan
The thing standing by the well
Is not looking for a song
It wants a beat an echo and a fall
It wants a bottom bucket rope the water
It wants the hands that can find the way
To an abyss treasure and the light of day
Što kraj bunara stoji ne traži pjesmu
Ono hoće otkucaj eho jednog pada
Ono hoće dno vedro konop vodu
Ono hoće ruke koje znaju put
Do ponornog blaga i svjetlosnog dana
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Beside the ashes of an hour/Kraj pepela od sata
You said -it is seven o'clock
And this has not been filled yet
And this hour still strikes the night-
-Here's a moment here's a moment-
A Sunbeam is whispering
-Come one build it a home
A mole builds a dam against the rivers and currents
A bird builds a best from salvation straws
Humans build the houses themselves the windows and the doors
Re-paint the cave
Beside the ashes of an hour
Reče sedam je sati
A urna ova još nije puna
A ura ova još kuca noć
Evo trena evo trena
Šapuće Sunčev zrak
Hajde gradi mu dom
Ko krtica brane spram rijeka i toka
Ko ptica gnijezda od slamčica spasa
Ko čovjek kuće sebe okna vrata
Pećinu nanovo oslikaj
Kraj pepela od sata
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova
Što žive svoje živote izmedu dva sna
Milimetri snage mogu se istopiti
U mapama i stazama
Muzejima na raskršcu
U semaforima što bespomocno trepcu
Kad želje bilborduju staze do pakla
U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu
Mi smo sad fini pristojni ljudi
Više ne gledamo kako mecka igra
Probadana žaracem
Jer smo saznali bol njenog makabra
Ali ipak smo stavili rukavice
Otišli do njenog Zoo vrta
Tražeci da nam da intervju
Iako nikad ni rijec nije rekla
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Ispisuje se jedan aforizam bola
Što hrani se na kraju redova
I stiska adresu remek djelo
On pulsira 'mjesta molim mjesta da pokucam
Bez imena mrtva ste ulica
Došao sam da zaplacem kraj zvona na vratima
Što zvoni spram putujeceg prodavca snova
Što došao je samo da pozdravi majku
Jer danas ne prodaje ništa
Cak ni Boga za mjesecni prihod
Nijedan recept za srecniji život
Danas je došao da pita spavace sobe na spratu
O malom djecaku što mokrio je u krevet
I skrivao svoje košmare pod dušek
I matrici dizajniranoj što živi u kutiji za igracke
Medu jednonogim olovnim vojnicima
Kraj lutke djevojcice sa šibicama
Obešcašcene pod Božicnom jelkom'
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Vozovi stanu zanijemili na šinama
Slijepi se putnici iskrcavaju peroni pucaju
Trgovi se crvene od paradajz revolucija
Što flertuju sa metaforama krvi
Bare podojene majkom hrabrošcu
Isparavaju u sušama južnih zraka
I vracaju se sa rodama što ne radaju djecu
Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Zidovi stružu svoju farbu suzno tražeci
Boju necijih ociju u svakoj zidanost da udave
I apokalipticno kripticni grafiti
Pomjeraju kaldrmisane ulice
I svi tramvaji nazvani po tockovima vremena
Pomjeraju beskrajne gradove u svemiru
Što oplakuju avionske nesrece
Kad rukama isprepletanim gradimo mreže velegrada
Kao pauci sobom izjedeni što pletu
Tragove sopstvene pljuvacke da bi uredno bili usisani
U danima kad stanodavac ima vremena da ocisti prašinu
Naucimo da ulice mijenjaju imena
Onako kako zmije mijenjaju košuljice
Ali nikada nacin vijuganja
Naucimo da postoje hiljade bezimenih heroja
Koji sklupcani na uglovima prose mjesto
Gdje ulice nece imati imena
Koji nikad nisu zaradili ulicu što ce se po njima zvati
Zahvaljujuci nekom istoricaru što silovao je tekst u fusnotama
I oprao ruke krivice nad zlocinom
Što ulice pokrece da kruže
Što uglove pokrece do sljepila
Sa vlasnikom podataka bez vizije
Što umace svoje pero u bare onoga
Što treba da bude znacajno sjecanje
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Svitanje vjencava bat sanjanih koraka
svitanje vjenčava bat sanjanih koraka
sa tminom što dobuje tiho kraj uha
ono stapa svjetlost i vrelinu mraka
i šapat tad postaje naušnica sluha
i ruke tad postaju šareni leptiri
sa bjeline jastuka tiho budjeni
prste pomijeraju duboki nemiri
svakom znani dati svakome suđeni
nekom se kapci teški otvaraju
zjena misli pogled samo nemir biva
a u dnu sveg vida tmine se odmaraju
i u dnu sveg nemira tišina sniva
1995-2012
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
When I was a tree
within the twiligth beside the willows
I stood the light
with the hope almost dying
under the fingertips
I marked by a sunbeam path
the circles of time around my neck
when I was a tree
deep down in the root
the strength of my growth was squatted
it weaved the web of a beginning
under a rough core the trunk
sucked in all the water of a dawn
within the bare boughs there nested
a prayer of mine for the end
the leaves like mirrors reflected the sky
when I was a tree
I stood motionless
and all the movements were there within
the flight of a bird around my treetop
an aureole of the sun high up
the piercing of the wind through the boughs
all the penetrations deep into the ground
when I was a tree
within the twilight beside the willows
all I stood was the light
and I knew
I cannot sing a tree unless I am a tree
and there is no tree unless I sing it
kad sam bila drvo
u primraku pokraj breza
stajala sam svjetlost
pod dodirom obamrla nada
putanjom sunca bilježila
godove vremena na mom vratu
kad sam bila drvo
duboku u korijenju
sklupčana snaga rasta
plela je mrežu početka
pod hrapavom korom stablo
žilama upilu svu vodu svitanja
u golom granju gnijezdila se
molitva moja za kraj
a lišće kao ogledala
presijava nebo
kad sam bila drvo
stajala sam nepomično
a sva su kretanja bila u meni
let ptice oko moje krošnje
oreol sunca visoko iznad
probijanje vjetra kroz granje
sva poniranja duboko u zemlju
kad sam bila drvo
u sumraku pored breza
stajala sam samo svjetlost
i znala
ne mogu pjevati drvo ako nisam drvo
i nema drveta osim ako ga ne ispjevam
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Paul Celan's Tenebrae
Here we are God
Within your blood
Opening gates
Chiseled in your image
An arche of creation
Swaying upon the edge of the earth
Our hands on the heart
Our eyes within the sky
An inch closer we are God
We grow like earth
Like hope
Beyond the horizon
Craving boughs
Deep root bitter growth
We grow
Like a firmament arch
Born in its fall
A side road oak
Killed in time
Ovdje smo Bože
U krvi tvojoj otvaranjem dvijeri
U liku tvom isklesani
Praslika posatanja
Što se na rubu yemlje njiše
S rukama na scru
Oč ima u nebu
Za pedalj smo Bože bliže
Rastemo ko temlja
Ko nada
Ko nad svodom razgranata težnja
Dubokog korijena gorak rast
Rastemo
Ko svod nebeski
Rođ en od pada
Kraj puta vremenom
Ubijeni hrast
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Hello, my name is Sarah
My name is Sarah
I am the one who is not
Who never is
These are the hands for my embraces
Mutilated in emptiness
Husked in the rings at twilight I take off
And throw into the dark.
They are writing a history of a plastic toy
Buried in the tombs of childhood
That never grew towards a cradle.
My name is Sarah
I am the one who is trying to be
These are the feet for my steps.
Frozen in the paths
Tied by tinkling jewelerry
At twilight I take off
And throw into the dark.
They walk the streets that there are no more
The streets trodden by mere silhouettes of paths
They go down the wells
To strangle in them
A swimming hope for the end.
My name is Sarah.
I am the one who wants.
This is the neck for your hands.
Slightly touch.
It's tied in thousands of necklaces
At twilight I take off
And throw into the dark.
The darkness greedily eats
The circles I push the dreams into
I let it touch.
It's all right.
My name is Sarah.
I am the one who does not consent.
This is the hair for my plaits.
The silver ribbons
And shiny pearls at twilight I take off
And throw it into the dark.
It's all right.
I have broken all the rules
I have broken cliches
Magic circles
I tore the pages
On which
They try to write my fate.
I am Sarah
I am the one who is not
I am the one who is always
Only trying to be
I am the one who wants
I am the one who does not consent
I am always eternity tied
In pouring moments
I am the hope died for the end
I am the one who wants to understand
I am the one who does not always understand
But I AM.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Silent refugees
What are we left with
When years and health are gone
When tents fall down under the roofs
When the shelters no longer shelter
When winters close down frozen and fireless
When summers burn crying for some ice
When springs forget to grow
And autumns die within a leaf
Who are we left with
When all the beloved are gone
When the helpful can no longer help
When there are no more roads to run
When the vacuum of the universe
Closes beyond our heads
Silent refugees from the earth
Silent refugees from the sky
In Who we shall die
Tihe izbjeglice
Sa č ime smo ostavljeni
Kad prođ u godine i uruč i se zdravlje
Kada se šatori pod krovovima ruše
Kad više nema skloništa
Kada se zime bez vatre smrznu
Kad ljeta prže i vape za ledom
Kad proljeć a zaborave da rastu
Kad jeseni umru u jednom listu
Sa kim smo ostavljeni
Kad voljenih više nema
Kad i oni od pomoć i pomoć i ne mogu
Kad više nema puta kojim bismo jurili
Kad se praznina svemira
Zatvori iznad glave
Tihe izbjeglice sa Zemlje
Tihe izbjeglice iz neba
U Kome mi ć emo umrijeti
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Kraj Istera poj
U plavoj kući vrtova kobi
Pčela je pronašla cvijet
Da tiho zgasne u zloj dobi
Kad žaokom probode svijet
U bijeloj kući vrtova smrti
Ptica je pronašla let
Da žilom krvi život zavrti
Krilima dotakne svijet
U zelenoj kući proljeća znak
Obujmi ulujni oblak tmast
Morana pruži svoj grozni krak
I zgasnu stari zapis hrast
Trinaest tmina kraj njega prođe
Šapatom sedmim uginu let
I treće jutro medonosno dodje
Da žaokom probode svijet
I ono nad Isterom nebo plavo živo
Gdje takoh se skuta njegovoga
Gdje plakah hristočežnjivo
Toplo je toplo u naručju Boga
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Come in and meet my friend-Udi i upoznaj mog prijatelja
come in and meet my friend
he's got eyes of different colours
one eye is blue the other is like honey
he's got a scar somewhere beneath his heart
and the wound under the heart a bitter snake of a dream
he's got a coat and a hat on his head
the coat with two facets and the hat full of thoughts
come in and meet my friend
he knows the names of the rivers and the limits of the globe
and the salt stolen from the bottom of the sea
he knows the ribs of rocks and the whisper from the cliff
and the words hiding under the whisper
he knows all the streets all the houses at twilight
their numbers and addresses through the mother's bloodline
come in and meet my friend
he rides his thoughts like bicycles
up the hills down the slopes by the rivers and lakes
he drives his thoughts like many coloured trains
their vibrant call is layered on the rails
he leads his thoughts like caravans
so that the hot deserts don't die without water
come in and meet my friend
he loves the tramps the clowns and acrobats
the circles of fire and the walk on the wire
he loves the travellers and their suitcases
filled with memories of a step to the goal
he loves the drunkards the beggars the lost and the forgotten
who give their handful of love to the mute world
come in and meet my friend
he thinks your thoughts when you're alone
so that everyone can be there within your solitude
he thinks the thoughts of the sky when all the suns fade out
he steals a grain of gold from the sunshine ray
he thinks the thoughts of earth when the waters dry out
and feeds their springs with gratitude to the last of drops
come in and meet my friend
he'll make you a tea from a plant
that with its root kisses the edge of its bud
he'll make you a meal from its bread
whose crust survived the thunderstrike
he'll make you a bed by the window
so that you can watch the bird and its flight at twilight
come in and meet my friend
he holds his days from the first to the last
he removes the webs of hours from your sight
he holds his treasures under the pillow of light
and the light from that pillow warms your dreams
he keeps his shoes at the threshold of each entrance
so that your step never fades so that you can learn the path
come in and meet my friend
he's got eyes of different colours
one eye is blue the other is like honey
he's got a scar somewhere beneath his heart
and the wound under the heart a bitter snake of a dream
he's got a coat and a hat on his head
the coat with two facets and the hat full of thoughts
uđi i upoznaj mog prijatelja
on ima oči različitih boja
jedno oko plavo drugo kao med
on ima ožiljak nedgje ispod srca
i ranu pod ožiljkom ljutu guju sna
on ima kaput i šešir na glavi
kaput sa dva lica i šešir pun misli
uđi i upoznaj mog prijatelja
on zna imena rijeka granice globusa
i sa morskog dna ukradenu so
on zna rubove stijena šapat sa litice
i riječi što takav šapat ih krije
on zna sve ulice sve kuće u sumrak
i njihove brojeve adrese po majci
uđi i upoznaj mog prijatelja
on vozi svoje misli kao bicikl
uz brda niz padine kraj rijeka i jezera
on vozi svoje misli k'o šarene vozove
po šinama pjeva njihov zvonki zov
on vozi svoje misli kao karavane
da pustinje vrele ne umru bez vode
uđi i upoznaj mog prijatelja
on voli skitnice klovnove akrobate
vatrene obruče i hod po žici
on voli putnike i njihove kofere
prepune sjećanja na korak do cilja
on voli pijanice prosjake izgubljene zaboravljene
što pregršt svoje ljubavi daju nijemom svijetu
uđi i upoznaj mog prijatelja
on misli tvoje misli kad sasvim si sam
da ti u samoći baš svi budu tu
on misli misli neba kad sva sunca zgasnu
i sitno zrno zlata sa zrake mu krade
on misli misli zemlje kad sve vode presahnu
i poji hvalom izvore do posljednje kapi
uđi i upoznaj mog prijatelja
on će ti spremiti čaj od biljke jedne
što korijenom ljubi rub od svoga cvijeta
on će ti spremiti jelo od svog hljeba
što mu je zalogaj preživio grom
on će ti spremiti postelju kraj prozora
da u suton gledaš pticu i njen let
uđi i upoznaj mog prijetalja
on drži svoje dane od prvog do posljednjeg
i koprene sati skida sa tvog vida
on drži svoja blaga pod jastukom svjetla
da svjetlo s tog jastuka ugrije ti san
on drži svoje cipele na pragu svakog ulaska
da ti korak ne zamre i da poznaš put
uđi upoznaj mog prijatelja
on ima oči različitih boja
jedno oko plavo drugo kao med
on ima ožiljak nedgje ispod srca
i ranu pod ožiljkom ljutu guju sna
on ima kaput i šešir na glavi
kaput sa dva lica i šešir pun misli
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Someone Not You/Neko Ko Nije Ti
someone not you
someone not me
someone not us
someone long ago
somewhere quite close
they weaved the curse
someone long ago
somewhere quite close
they dug a grave
someone not you
someone not me
they know
who that was
who within us
slapped the dawn
neko ko nije ti
neko ko nije ja
neki koji nisu mi
neko nekada davno
negdje sasvim blizu nas
ispleo je kob
neko nekada davno
negdje sasvim blizu nas
kopao je grob
neko ko nije ti
neko ko nije ja
zna
ko su ti
koji su u nama
osamarili svitanje
1993.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!