En.Citatepedia^®.ro

Ja nisam gost

ja nisam gost ovom tihom času
kad kiša za mene gorku kapju sprema
ne priznajem pad ni kad postoji zagrljaj
što će me odnijeti rijekama do ušća
i neću kraj kad od ničeg nije
ja hoću tok kretanje smisla
da raširim sjene i kad znanja nema
s njima da se igram i tako pomjerim
grafitu granice zida
ja nisam gost već domaćin kraj dovratka
što pod strehom stanuje od samog početka
na trijemu gdje čeka na stubu oslonjen
i ćutke gleda u noć

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

I build within the houses I will never live in (Nafaka)

the beds I sleep in I have never made
rains I drink I will never fall with
and the rains I fall in I never drank
the wind I breathe embracing the sides of the worls

what I want I can say no more
open for everything
for happiness and sorrow
good and evil
a cloud and a sun
even though
what I say can embrace me no more

u kucama gradim koje stanovala nisam
u krevetu spavam koji pospremila nisam
kise pijem s kojima pasti nikad necu
s kisama padam koje nikad popila nisam
s vjetrom disem koji strane svijeta grli

sve sto hocu vise ne mogu da kazem
otvorena za sve
za srecu i patnje
za dobro i zlo
oblake i sunca
iako
sve sto hocu vise ne moze da me zagrli

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Zdravo, Moje Ime Je Sara

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.

Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.

Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.

Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.

Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

And when the eyes there were no more/I kada ociju više nije bilo

I weaved
I weaved the sky I the washer by the spring
I washed the clouds I the knitter by the hearth
I knitted the fires I the builder by foundation
I built the words I the sewer by the thread
I sewed the colours I the painter by the canvas
I painted the eyes I the blind
To get to know me I waited

I kada očiju više nije bilo
Ja sam tkala
Tkala neba ja pralja kraj izvora
Prala oblake ja pletilja kraj ognjišta
Plela vatre ja zidarka kraj temelja
Zidala riječi ja vezilja kraj konca
Vezla boje ja slikarka kraj platna
Slikala oči ja obnevidjela
Da spoznaš me čekala

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Hello, my name is Sarah

My name is Sarah
I am the one who is not
Who never is
These are the hands for my embraces
Mutilated in emptiness
Husked in the rings at twilight I take off
And throw into the dark.
They are writing a history of a plastic toy
Buried in the tombs of childhood
That never grew towards a cradle.

My name is Sarah
I am the one who is trying to be
These are the feet for my steps.
Frozen in the paths
Tied by tinkling jewelerry
At twilight I take off
And throw into the dark.

They walk the streets that there are no more
The streets trodden by mere silhouettes of paths
They go down the wells
To strangle in them
A swimming hope for the end.

My name is Sarah.
I am the one who wants.
This is the neck for your hands.
Slightly touch.
It's tied in thousands of necklaces
At twilight I take off
And throw into the dark.

The darkness greedily eats
The circles I push the dreams into
I let it touch.
It's all right.

My name is Sarah.
I am the one who does not consent.
This is the hair for my plaits.
The silver ribbons
And shiny pearls at twilight I take off
And throw it into the dark.
It's all right.

I have broken all the rules
I have broken cliches
Magic circles
I tore the pages
On which
They try to write my fate.

I am Sarah
I am the one who is not
I am the one who is always
Only trying to be
I am the one who wants
I am the one who does not consent
I am always eternity tied
In pouring moments
I am the hope died for the end
I am the one who wants to understand
I am the one who does not always understand
But I AM.

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.

Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.

Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.

Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.

Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.

Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

When I was a tree

within the twiligth beside the willows
I stood the light
with the hope almost dying
under the fingertips
I marked by a sunbeam path
the circles of time around my neck

when I was a tree
deep down in the root
the strength of my growth was squatted
it weaved the web of a beginning
under a rough core the trunk
sucked in all the water of a dawn
within the bare boughs there nested
a prayer of mine for the end
the leaves like mirrors reflected the sky

when I was a tree
I stood motionless
and all the movements were there within
the flight of a bird around my treetop
an aureole of the sun high up
the piercing of the wind through the boughs
all the penetrations deep into the ground

when I was a tree
within the twilight beside the willows
all I stood was the light
and I knew
I cannot sing a tree unless I am a tree
and there is no tree unless I sing it

kad sam bila drvo
u primraku pokraj breza
stajala sam svjetlost
pod dodirom obamrla nada
putanjom sunca bilježila
godove vremena na mom vratu

kad sam bila drvo
duboku u korijenju
sklupčana snaga rasta
plela je mrežu početka
pod hrapavom korom stablo
žilama upilu svu vodu svitanja
u golom granju gnijezdila se
molitva moja za kraj
a lišće kao ogledala
presijava nebo

kad sam bila drvo
stajala sam nepomično
a sva su kretanja bila u meni
let ptice oko moje krošnje
oreol sunca visoko iznad
probijanje vjetra kroz granje
sva poniranja duboko u zemlju

kad sam bila drvo
u sumraku pored breza
stajala sam samo svjetlost
i znala
ne mogu pjevati drvo ako nisam drvo
i nema drveta osim ako ga ne ispjevam

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Boka - ulazak

moji su bili talasi stijene
struje i virovi pjevanja vode
i jedan zaliv gdje ponocne sjene
s prvim svitanjem u nepovrat hode

moji su bili tek u slutnji jednoj
mirisi šuma bešimje bilja
kraj izvora želji ostavih žednoj
da traga bez traga i cilja

zlacane niti moje su bile
sred pustih polja udahnut san
dubine mora ribe su pile
u mreže ribari krotili dan

i sve to moje iz narucja zore
pložih na pragove jutra
dodirnuh kaplju odškrinuh more
i tiho krocih unutra

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Quite Subsidiary / Sasvim Pritocno

diary pages i never wrote
due to some unknown individual intuition
a friend once explained to me
which i never really understood
they keep oozing in front of my eyes
a trailer from a movie long forgot
a midsummer's heat
pronounced at the tip of my tongue
that does not remember the language
but is ready to outriver the numbers
sliding down the covers
there's a painting perhaps
that i've never been up to
and i will never paint
a draft made of eyes and ears void
staring right at me from the broken sky
that knows each piece of its shatteredness
foretold by the mirror
i normally use to put lipstick only
or merely draft my eyes so as not to forget them
by the end of the day
and each time my fingers prolong into keyboards
there's a music played unheard humming oou of debris
the world would say it's time for itself to die
in the meaning of each word that's uttered about it
stubbornly defending its unutteredness
that always shakes me into an earthquake speech
and just like an earthquake i cannot stand still
there are too many cracks i made and need to fill

sascim pritocno
stranice dnevnika koje nikad nisam ispisala
zahvaljujuci jednoj individualnoj intuiciji
koju mi je prijatelj jednom objasnio
a nikad je nisam razumjela
cure mi pred ocima
trejler iz filma davno zaboravljenog
Jovanjdanja vrelina
izgovorena na vrhu jezika
koja je zaboravila jezik
ali je spremna da nadrijeci brojeve
što klize niz korice
postoji moždajedna slika
kojoj nikad nisam bila dorasla
koju nikad necu naslikati
slika napravljena od ociju i ušiju jaza
koja me posmatra pravo iz slomljenog neba
koje poznaje svaki komadic svoje polomljenosti
obrecene ogledalom
što ga obicno koristim samo da bih stavila ruž
ili skicirala svoje oci
da ih ne zaboravim do kraja dana
i svaki put kad mi se prsti izduže u klavijature
stvara se necujna muzika što pjevuši iz srce
svijet bi rekao da mu je vrijeme da umre
u znacenju svake rijeci koja je o njemu izrecena
uporno braneci svoju neizrecivost
koja me uvijek protrese u govor zemljotresa
i baš kao zemljotres ne mogu da stojim mirno
ima previše pukotina koje sam stvorila
a moram da ih popunim

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Mit o postanku zla

I sotona rece:
'Neka bude laž! '
I bi laž.
Skrila se u kamenju
Pa sa visina sipa.

I sotona rece:
'Nek licemjerja bude! '
I bi licemjerje.
Skrilo se u rijecima
I ceka da progovori.
Pokrilo se paucinom
I pauke hrani.
Od samog sebe se skrilo.

I sotona rece:
'Nek otrova bude! '
I otrova bi.
Šejtani ga iz olujnog daha
Vitlajuc macem prosuli.
Nataložio se na zemlji
I njenim tokovima tece.
Skrio se u krvi.

I sotona rece:
'Da bude mržnja! '
I bi mržnja.
Prštala na sve strane
Kao krv koja ne može da se zgruša.
Šapama trigova hodala
Pa se i ona pod mahovinom
Na sjeveru lednom skrila.

I sotona rece:
'Neka bude covjek! '
I bi covjeka.
U laži i licemjerju se skrio
Otrovom ga mržnja ko mlijekom dojila.
Pirat se skrio u jedra umotan.
I bi covjeka
U zvijerima se skrio.

I sotona tece:
'Da misli da me nema! '
Ali tako ne bi
Bješe mu laž u pocetku rijeci.

Napisano 1989. rekonstruisano 2012-02-06.

©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Where I have ceased/Tamo gdje sam stala

Where I have ceased the morning will move on
I'll recognise the down by the drops of rain
I want to watch the sun as if it were the first time
I want to watch the sky as if it were the last

Where I have ceased the waters will move away
The thought of a dropp will be burnt in endlessness
There will remain a misty memery dewed
Of drinking to the bottom

Where I ceased the life will move on
The roads will be remembered from the fountain prime
I'll write the paths in hundeds of ways
At the bottom of my own eyes

Tamo gdje sam stala nastavice jutro
Po kišnim kapima prepoznacu svitanje
Hocu da gledam sunce kao da je prvi put
Hocu da gledam nebo kao da je posljednji

Tamo gdje sam stala ugasice se voda
Spržice se misao kapi u beskraju
Ostace maglovito zorom orošeno sjecanje
Na ispijanje do dna

Tamo gdje sam stala nastavice život
Sa iskonskog vrela pamtice se putevi
Na sto nacina ispisacu staze
Na dnu sopstvenih ociju

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Sorry sorry

no road for this map
no train for this ticket
I've got nothing

sorry sorry
the colours for this dawn I still haven't found
the libreto for this twilight I still haven't written
neither the most difficult sonnet in the world
for an angel asleep
nor a drama for a lonely sideroad tree
a fragile shelter

sorry sorry
no road for this map
no ticket for this train
I've got nothing

za ovaj put nemam mapu
za ovu kartu nemam voz
nemam ništa

sorry sorry
za ovo svitanje još nisam pronašla boje
za ovaj sumrak još nisam napisala libreto
ni najteži sonet na svijetu
za usapavanog anđela
ni dramu za usamljeno drvo krajputaša
sklonište krhko

sorry sorry
za ovaj put nemam mapu
za ovaj voz nemam kartu
nemam ništa

2009.

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Kraj Istera poj

U plavoj kući vrtova kobi
Pčela je pronašla cvijet
Da tiho zgasne u zloj dobi
Kad žaokom probode svijet

U bijeloj kući vrtova smrti
Ptica je pronašla let
Da žilom krvi život zavrti
Krilima dotakne svijet

U zelenoj kući proljeća znak
Obujmi ulujni oblak tmast
Morana pruži svoj grozni krak
I zgasnu stari zapis hrast

Trinaest tmina kraj njega prođe
Šapatom sedmim uginu let
I treće jutro medonosno dodje
Da žaokom probode svijet

I ono nad Isterom nebo plavo živo
Gdje takoh se skuta njegovoga
Gdje plakah hristočežnjivo
Toplo je toplo u naručju Boga

©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

With Each Quiver Of The Heart

The space of silence
Word limited cage for an inch
The limits I push
Away from my own limits

Born a poetess
I knew nothing
A cunning stealer of whispers
I did not choose
I swear with the silence
In thousands of languages pronounced
In thousands of languages translated
In thousands of languages silent

Sa svakim treptajem srca
Prostor tišine
Riječ ju omeđ en kavez za pedalj
Granice guram
Daleko od svoje omeđ enosti

Ko pjesnikinja rođ ena
Prevejana kradljivica šapata
Birala nisam
Kunem se tišinom
Na hiljadama jezika izgovorenom
Na hiljadama jezika prevodjenom
Na hiljadama jezik preć utanom

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

There's an angel

dwelling under the desert skin
an underground oasis singing
the song of an unspoken sun

postoji andjeo sto stanuje
pod kozom pustinje
podzemna oaza sto pjeva
pjesmu nedorecenog sunca

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

The River 2/Rijeka 2

you sang alone
alone by an autumn made willow
with your face in a shadow of a water drop
and I was flowing

you sang alone
alone by the banks closing in the lap
with the sounds silent on your lips
and I was flowing

and I loved your song
and your face in a shadow of a water drop
and the sounds silent on your lips
that's why I was flowing

ti pjevao si sam
sam kraj jasike od jeseni
s licem u sjeni od vodene kapi
a ja sam tekla

ti pjevao si sam
sam kraj obala sastavljenih u krilu
sa zvucima tihim na usnama
a ja sam tekla

i voljela tvoju pjesmu
i tvoje lice u sjeni od vodene kapi
i zvuke tihe na usnama tvojim
zato sam tekla

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Klub Ljudi Z Resnimi Tezavami

C'e ti zjutraj ko je kriza avto ne vz'ge in ti med dopustom vedno ribica
umre
stalno z'ivis' v krizi identitete ne znas' raztrgat perforirane serviete
c'e ti obup redno skac'e pred oc'i smrt te voha in po s'unki ji dis'is'
v boljs'o prihodnost ceste ni nobene rad bi bil zver a si le malo
s'c'ene
Pridi pogledat v nas' novi klub sami tez'ki pacijenti vrz'eni na kup
vsakega muc'i vsaj ena tez'ava vsak bo prisegu da njegova je prava
mali karlo je z'e kot otrok skuz'u kaj je to kvalitativni preskok
samo iz mase ljudi z velikimi problemi lahko pridejo ven tako dobri
refreni
Problemi so problemi bojo in kurc jih gleda
problemi so problemi bojo in klinc jih gleda seveda
problemi so problemi bojo in klinc jih gleda
problemi so problemi bojo al pa ne
vsako tolko tudi kaks'en od njih umre vsako tolko
C'e se ti dojenc'ki smejejo v obraz ko se smejis' ti vedno s'kripa glas
ostanes' trezen s'e po dvajseti pivi gledas' v kamne in mislis' da so
z'ivi
ob dobri priliki hitro zamiz'is' ko je s'la mimo gres' za njo in jo
lovis'
c'im mine panika postane dolgoc'asno kar imajo drugi je zmeraj najbolj
krasno
Pridi pogledat v nas' novi klub sami tez'ki pacijenti vrz'eni na kup
vsakega muc'i vsaj ena tez'ava vsak bo prisegu da njegova je prava
mali karlo je z'e kot otrok skuz'u kaj je to kvalitativni preskok
samo iz mase ljudi z velikimi problemi lahko pridejo ven tako dobri
refreni
Problemi so problemi bojo in kurc jih gleda
problemi so problemi bojo in klinc jih gleda aneda
problemi so problemi bojo in klinc jih gleda seveda
problemi so problemi bojo al pa ne
vsako tolko tudi kaks'nega z'aba poz're vsako tolko

song performed by by Zmelkoow
Submitted by Lucian Velea
Vote! | Copy!

What Made The Breathing So Soft And So Silent-Ono Što Je Uč İ nilo Disanje Tako Mekanim İ Tako Tihim

when the pillows choked a feather made dream
was the sound of the wells mute to the light of day
their water still dripping right through my hands
not a single dropp could contain the thought

ono što je uč inilo disanje tako mekanim i tako tihim
kad su jastuci ugušili paperjasti san
bješe zvuk bunara nijemih za svjetlost dana
njihova mi voda još teč e kroz šake
nijedna kap nije mogla da uhvati misao

©Miroslava Odalović

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Shake Rattle Boo

The wind blows
The skeleton’s bones shake
The candy flows
The party goes
People laugh as we bob for apples
So many faces in disguise
Im a gost BOO! ! ! ! !

poem by Robyn McAdam
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

The streets/Ulice

The streets can tell your walk
you're-called love
a shortcut to the end
and always the same answer

ulice ti prepoznaju hod
zoves se ljubav posjecanju
precica za kraj
i uvijek isti odgovor

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Beside the ashes of an hour/Kraj pepela od sata

You said -it is seven o'clock
And this has not been filled yet
And this hour still strikes the night-
-Here's a moment here's a moment-
A Sunbeam is whispering
-Come one build it a home
A mole builds a dam against the rivers and currents
A bird builds a best from salvation straws
Humans build the houses themselves the windows and the doors
Re-paint the cave
Beside the ashes of an hour

Reče sedam je sati
A urna ova još nije puna
A ura ova još kuca noć
Evo trena evo trena
Šapuće Sunčev zrak
Hajde gradi mu dom
Ko krtica brane spram rijeka i toka
Ko ptica gnijezda od slamčica spasa
Ko čovjek kuće sebe okna vrata
Pećinu nanovo oslikaj
Kraj pepela od sata

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Absences

I was born by the sea
the sea was born in me
we both live in absences

rodjena sam kraj mora
more je rodjeno u meni
oboje zivimo u odsutnosti

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!