Hod
Hodi tmina čari tmurne
Daha presječenog
Tu je jutrom zora gurne
Od sna nerečenog
Hodi podne nebu sunca
Noći gaze svijetom
Sve pepelno sebe bunca
Sebe zove prvim letom
Hodi čovjek šume guste
Zgazile ga vode
Gdje ga tope suze puste
Tu ga tuge hode
Hodi ptica sinja mora
Hodi nebo oblak tmast
Hodi tmasto do izvora
Da utopi hoda vlast
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Related quotes
Lada, the road godess- Lada, boginja puteva
Whatever one is drawned in is the place to learn to swim
Whatever path one takes it is the path to find a road
Whatever one asks for it the thing one cries for
Whatever one dies in is the place one cries in
Wherever the steps go crying tearful walk
Whatever path one takes it is the path to find a road
Whatever one asks for it the thing one cries for
Wherever the steps go crying tearful walk
Whatever path one takes it is the path to find a road...
U cemu se utopi u tome i propliva
Kojom stazom hodi njome nadje put
U cem ište u tom nade
U cem gine u tom vapi
U cemu mu korak proplakuje hod
Kojom stazom hodi njome nadje put
U cem ište u tom vapi
U cem vapi u tom nadje
U cemu mu korak proplakuje hod
Kojom stazom hodi njome nadje put...
Written in 1995.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Kad kesten dvaput procvjeta
Oči vične čekanju u rascvaloj vodi
Uminuo privid u snazi talasa
Na dlanu mi sjever jutro mu hodi
Zvukom se u srcu praporac bjelasa
Oči vične gledanju promrzloga svijeta
Kad kesten dvaput procvjeta
Ruke vične lutanju u dozrele tmine
Pred kapijom jednom premrle od straha
Što u šaci drže usudom se vine
U planine sniježne zaleđenog daha
Ruke vične svijanju suludoga spleta
Kad kesten dvaput procvjeta
U kosu se spusti pupoljasta mrena
Gine snagom vida od dodira trena
Kose vične svijanju osijedjelog svijeta
Kad kesten dvaput procvjeta
1997.
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Kraj Istera poj
U plavoj kući vrtova kobi
Pčela je pronašla cvijet
Da tiho zgasne u zloj dobi
Kad žaokom probode svijet
U bijeloj kući vrtova smrti
Ptica je pronašla let
Da žilom krvi život zavrti
Krilima dotakne svijet
U zelenoj kući proljeća znak
Obujmi ulujni oblak tmast
Morana pruži svoj grozni krak
I zgasnu stari zapis hrast
Trinaest tmina kraj njega prođe
Šapatom sedmim uginu let
I treće jutro medonosno dodje
Da žaokom probode svijet
I ono nad Isterom nebo plavo živo
Gdje takoh se skuta njegovoga
Gdje plakah hristočežnjivo
Toplo je toplo u naručju Boga
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Boka - ulazak
moji su bili talasi stijene
struje i virovi pjevanja vode
i jedan zaliv gdje ponocne sjene
s prvim svitanjem u nepovrat hode
moji su bili tek u slutnji jednoj
mirisi šuma bešimje bilja
kraj izvora želji ostavih žednoj
da traga bez traga i cilja
zlacane niti moje su bile
sred pustih polja udahnut san
dubine mora ribe su pile
u mreže ribari krotili dan
i sve to moje iz narucja zore
pložih na pragove jutra
dodirnuh kaplju odškrinuh more
i tiho krocih unutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Did You On That Day When The Sky Cut
Did you on that day when the sky cut
Stood fearfully beyond the earth of Void
A voiceless thought to spill
With the light the lightning when you
Touched the Heights
Did you on that day with the scream in a key
Unlock yourself at the gate of your Brother
Dali si onog dana kada je rasporeno nebo
Stajalo strašno nad zemljom Praznine
Da prospe iz sebe misao bez glasa
Svjetlom munjom spržen kad si
Dotako Visine
Dali si tog dana s urlikom u kljucu
Otključao sebe na kapiji Brata
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
To make them live/Da bi zivjele
The bird stuck in my heart side breast
It’s trying to fly
On a magic key
Flirting with a wisdom snake
Wound within it own spiral
There’s the sky around us
The earth around us
The breath within us
U sudden turmoil
Calling the shades
Back to their body colours
There’s the sky around us
The earth around us
The breath within us
An epiphany of breathing
Calling the light
Each particle each wave
Back to the hair split in hands
Combing words dead
Combing words white
To make them live
Ptica zaglavljena u grudima tamo gdje je srce
Pokušava da leti na magicnom kljucu
Flertuje sa zmijom mudrošcu
Uvijenom oko sopstvene spirale
Oko nas je nebo
Oko nas je zemlja
I u nama dah
Iznenadni nemir
Što zove sjenke
Nazad bojama njihovog tijela
Oko nas je nebo
Oko nas je zemlja
I u nama dah
Epifanija disanja što zove svjetlo
Svaku cesticu svaki talas
Nazad u kosu ispucalu u rukama
Što cešljaju rijeci mrtve
Što cešljaju rijeci bijele
Da bi živjele
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A Beat Of Sorrow That Thinks Of Beauty/Otkucaj Tuge Sto Ljepotu Mni
it takes a memory that runs over itself
to get to learn and endless southern rhythm
it takes a fire that burns itself down
to get to know an ocean wave
it takes tender enough strong enough fingers
to summerize anything into a touch
so that the heard amidst the things could recognise
a beat of sorrow that thinks of beauty
it takes much more and reaches much stronger
to ask for more to search and look
so as to eventually know
the one in the seed of wake planted
the being cut off from itself
into the cliffs of the world pushed forever
it takes a huge knowledge an endless one
of this world's drama
for just one beat of sorrow that thinks of beauty
otkucaj tuge što ljepotu mni
potrebno je sjećanje koje samo sebe gazi
da bi se spoznao beskrajni ritam juga
potrebna je vatra koja samu sebe spaljuje
da bi se spoznao okeanov talas
potrebni su dovoljno nježni i snažni prsti
da bi se išta saželo u dodir
da bi srce u srži svega moglo da prepozna
otkucaj tuge što ljepotu mni
potrebno je mnogo više mnogo snažnije
da se ište dalje da se traži
da bi se najzad saznalo
ono u sjemenu buđenja začeto
od sebe samog otkinuto biće
u urvine svijeta zauvijek bačeno
potrebno je jedno veliko beskrajno veliko
poznavanje drame ovog svijeta
za samo jedan otkucaj tuge što ljepotu mni
1990.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Beside the ashes of an hour/Kraj pepela od sata
You said -it is seven o'clock
And this has not been filled yet
And this hour still strikes the night-
-Here's a moment here's a moment-
A Sunbeam is whispering
-Come one build it a home
A mole builds a dam against the rivers and currents
A bird builds a best from salvation straws
Humans build the houses themselves the windows and the doors
Re-paint the cave
Beside the ashes of an hour
Reče sedam je sati
A urna ova još nije puna
A ura ova još kuca noć
Evo trena evo trena
Šapuće Sunčev zrak
Hajde gradi mu dom
Ko krtica brane spram rijeka i toka
Ko ptica gnijezda od slamčica spasa
Ko čovjek kuće sebe okna vrata
Pećinu nanovo oslikaj
Kraj pepela od sata
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Mit o postanku zla
I sotona rece:
'Neka bude laž! '
I bi laž.
Skrila se u kamenju
Pa sa visina sipa.
I sotona rece:
'Nek licemjerja bude! '
I bi licemjerje.
Skrilo se u rijecima
I ceka da progovori.
Pokrilo se paucinom
I pauke hrani.
Od samog sebe se skrilo.
I sotona rece:
'Nek otrova bude! '
I otrova bi.
Šejtani ga iz olujnog daha
Vitlajuc macem prosuli.
Nataložio se na zemlji
I njenim tokovima tece.
Skrio se u krvi.
I sotona rece:
'Da bude mržnja! '
I bi mržnja.
Prštala na sve strane
Kao krv koja ne može da se zgruša.
Šapama trigova hodala
Pa se i ona pod mahovinom
Na sjeveru lednom skrila.
I sotona rece:
'Neka bude covjek! '
I bi covjeka.
U laži i licemjerju se skrio
Otrovom ga mržnja ko mlijekom dojila.
Pirat se skrio u jedra umotan.
I bi covjeka
U zvijerima se skrio.
I sotona tece:
'Da misli da me nema! '
Ali tako ne bi
Bješe mu laž u pocetku rijeci.
Napisano 1989. rekonstruisano 2012-02-06.
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Raspuce
Zaiskriš li pod tišinom
Vatrom tihom gaziš svijet
Prodišeš li ko pod tminom
Pod njom čekaš neboplet
Prosijaš li zrncem sjaja
Sjajem isti zove put
Završiš li put do kraja
Nebu tihom nađeš skut
Očešljaš li žuta klasja
Ko u miru plave kose
Tad misao put obasja
I same te oči nose
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
I do not know what the bird is thinking/Ja ne znam sta ptica mni
I do not know what a bird is thinking
Into the hints-I know the edges-a walk and a step
And a flight pushed away against the sky
A waterfall of ink pushed down into a word
I'm writing a cloud blue beyond the lead of a letter
Tense it stands a naked with a sign a hand of dark
Pushed further by the wind the thirst dies from air
It satiates itself and it hurts a raindrop
The truth of its flight is the truth of today
But the truth of today is not the same tomorrow
Ja ne znam šta jedna ptica mni
U slutnje-ivice poznam-gaz i korak
Spram neba rukom odgurnut let
Vodopad mastila srucenog u rijec
Pišem oblak plavo nad olovnim slovom
Sapet stoji golo znakom rukom tmine
Vjetrom guran dalje žedj vazduhom gine
Samu sebe toli kaplju kiše boli
Istina joj leta istina od danas
Al istina od danas nije ista sutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
She Wants A Sky/Ona Hoce Nebo
That sky where there is the sky
Unchained
Unlimited by the borders of the sky
She wants the face with a smile
And the hair unsigned by ash
And the bones that do not testify
The pain of an unslept night
Ona hoć e nebo
Ono nebo gdje ima neba
Raskovanog
Granicom neba nesputanog
Ona hoć e lice sa osmjehom
I kosu nepotpisanu pepelom
I kosti koje ne svjedoč e
O bolu neprospavane noć i
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The human-Covjek
sewed in fragile dresses of time
covered by the blanket of the sky
done in eternal threads
there walks the human in light
sašiven u krhke haljetke vremena
tkaninom neba pokriven
nitima vječnog porubljen
u svjetlosti hoda čovjek
1996.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The walking thunder my brother/Grom koji hoda moj brat
The walking thunder my brother
He breathes whatever the fire can se
Foretells his own flame
The walking thunder my brother
An echo of a bigiining thunders across the mountains
To stop the silence of the world
The walking thunder my brother
He lets the rains go down
For a dropp of life to fall
Grom koji hoda moj brat
Diše sve što vatra vidi
Sopstveni proriče plamen
Grom koji hoda riječ
Prolomi planinom eho početka
Ćutanje svijeta da stane
Grom koji hoda moj dan
Kiše pušta u pad
Kaplja života da kane
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Budi od svijeta
Budi od svijeta
Grumen od sna
Pticom od leta
Okom bez dna
Pogled u nedogled
Satkanog neba
Nogom u nedostup
Korak od hljeba
Načinjen trag
Buđenja dodir blag
Budi od svijeta
Tkanicom halje
Od nebopleta
I zemljom dalje
Krilati cvijet
Što šušti listom
Jesenji pad
I dušom čistom
Plavog neba glad
Budi od svijeta
Što jede svijetom
Smrt soptvenog tijela
Budi od leta
Što budi letom
Zemljom zamrla vrela
Budi od spleta
Tkanog nebokretom
Duša što cijelo je srela
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A liitle smile/Mali osmjeh
a little smile
a little cry
i want to stay with a ray
for it seems to understand
the meaning of a sunbeam
against the sky that slowly virms
the last of ages the fourth of times
that cracks like fire and soul
and burns itself in a language
that never goes beyond
the microeconomic terms of contract
for an ill hailed host
paragraph sealed
mala suza mali osmjeh
ja zelim da ostanem sa zrakom
jer izgleda ona razumije
zna; enje zrake sunca
spram neba sto polako virmuje
posljednje doba cetvrto vrijeme
sto puca ko vatra i dusa
i samo sebe sagorijeva u jednom jeziku
[to nikada ne ide preko
malodomacinskih tacaka ugovora
za zlom oslovljenig domacina
u paragrafu zapecacenom
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A descendant of fire
what became first - fire or ash
'you'll melt like a candle in a little pool of wax
a face sealed by the spirit of wax
you'll burn like thoughts on a bonfire of words
for you are the fire that burns itself'
an arsonist said with wax in his eyes
'in a homeless whisper you're a broken flamelet
in the time of fire that swallows itself'
but a particle of ash is a fire descendant
and to burn is its wisdom
šta je prvo nastalo - vatra ili pepeo
'istopiceš se ko svijeca u barici voska
duhom voska zapecacen lik
goreceš ko misli na lomaci rijeci
jer ti si vatra koja samu sebe prži
rece mi palikuca sa voskom u ocima
'u bezdomnom šapatu spaljeni žižak
u vremenu vatre koja samu sebe guta'
ali cestica pepela potomak je vatre
i da gori njena je mudrost
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Moja Jutra
Moja jutra su jutra
Jutra moga sutra
Tu svićem tu zanoćim
Ponoćno dišem
Tešku tminu raznosim
Zvijezdama je brišem
Moja jutra su jutra
Jutra moga sutra
Tu svjetlošću puta
Hranim sive gladi
Stojim nesvrgnuta
Gdje riječ mi se gradi
Moja su jutra
Jutra moga sutra
Bjelinomispisuju
Noći tihe magle
Plavim ispisuju
Što ruke su takle
Teret jedne strasti
U osvitu pjene
Jutrom ću potkrasti
Sopstvene zjene
Da svako bijelo prividom gine
Zlatom se optoči i suncem sine
U znak moga jutra
U jutro moga sutra
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
All The Colours Of The Blue-Sve Boje Plavog
I know the colour of the night
for I am the colour of the night
I dress it in whiteness
it dies out in a snowflake
I know the red of the twilight
for I die with every sunset
deliver it in my own blood
I know the colour of the dawn
for I rise with every sun
the black I dress it in
mourns an encaged butterfly
I know the colour of the smiling water
for I am the smiling water
hiding tears in each of the drops
And I know all the colours of the blue
for blue is mine
cloud sewn dawn
poznajem boju noći
jer ja sam boja noći
u bjelinu je oblačim
ona gine u pahulji snijega
poznajem boju zalaska
jer umirem sa svakim suncem
sopstenom krvlju ga rađam
poznajem boju izlaska
jer se budim sa svakom zorom
crnina kojom je oblačim
za zatočenim leptirom žali
poznajem boju nasmješene vode
jer ja sam nasmješena voda
u svakoj kapi skrivam suze
i poznajem sve boje plavog
jer plavo je moje
oblakom opšiveno svitanje
2009.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A wish
I wish I could die like a plant
To silently fade out and never let my voice
I wish I could live like a plant
To close my buds facing the knowledge of pain
I wish I could walk the earth unheard
To sneak among the trees and spikes
I wish I could be silent
Like a plant
Želja
Voljela bih da umrem kao biljke
Da se tiho gasim i glasa od sebe da ne dam
Voljela bih da živim kao biljke
Da sklopim latice pred spoznajom boli
Voljela bih da necujno hodam zemljom
Da se šunjam kroz drvece i klasja
Voljela bih da mogu da cutim
Kao biljke
1991.
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!