Vodo ja sam samo ruka
Tek dodir što te vječnošću tka
Dodir od pjene bez riječi i zvuka
I plima što ti tajnu zna
Vodo uvijek te čekam kraj stijenja
I usta su mi ogrezla u soli
Tu solim ranu sopstvenog htijenja
Da kap me tvoja više ne boli
Da riječ bude nevina kao tvoja pjena
Da pije tvoja vina i bude tvoja sjena
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Related quotes
Za Spec Edu i Rehabili
potrošiću riječi jer ko dukat zvecka
tvoga znanja dar o draga
veselo zvecka tvoja niska oko vrata
viču tvoja usta bjelasaju zubi
ugriz opit potkovan
konjanikom raskovan
drum od kova ko ujed tvog brata
na grlu svijeta tvoje riječi trag
dolaziš nijema beskrajno usitnjena
na info postolju matricom krunisana
da zoveš me Zemljom planetom virtual
ti kraljica tron tajni ritual
u kom virgo intakta
ostavljena ad acta
pečatim peti čin
testamentom hljebnog okrajka
ja sam ti majka
al ti si kučkin sin
i ti od kraja sazdana kći
po zlu me mlijekom ne pamti
potom vas ne živim moji mili
pozdrav za Spec Edu i Rehabili
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
For this is the way life always begins/Jer tako uvijek pocinje zivot
The night I took away your blues
To spill it behind you as a sign of good luck
You said- your iris- your iris quivering
It stole a dropp right from a well
To kiss place it on my lower lip
The tip of you fingers
To lightly touch the upper one
To draw them both within a smile
You said- there are teeth behind
Whose bite times ago foretold a mark on your neck
And there's a tongue fear snake
Stumbling upon drunken deceptions
Taking off its sagacity skins incurably
I asked- is love a sickness
Insufficiently recorded in medical documents of slow death
And is your name the fountain of health
The word inexhaustible that the sky said is allowed to drink
And should be drunk three times a day
And on the seventh take some rest from water
You said-yes love is a sickness still
Naively overcome under alchemists' gowns
But our names are the food of health
Bread basic the sky said is to be eaten
The meals of the morn noon and eve each day
And on the seventh the crumbs of unrest
Oversleep in each morsel
For this is how each life begins
One noći kad sam ti uzela plavetnilo
Da ga ko vodu za sreću za tobom prospem
Reče-tvoja zjena-tvoja zjena treperava
Kap iz bunara ukrala je
Na donu usnu poljpcem da je stavi
Gornju lagano ovori
Vrhom prstiju obje u osmjeh iscrta
Reče- iza su mi zubi
Kojima ujed jednom davno
Obreče trag na tvome vratu
I jezik što strahom zmijom zapliće obmane pijane
I košuljice mudrosti skida neizlječivo
Pitah- da li je ljubav bolest uvijek nedovoljno zapisana
U medicinskim spisima laganog umiranja
I ime tvoje jeli zdijenac zdavlja
Nepresušna riječ što nebo reče da pitka je
Da piti je treba tri puta na dan
A sedmog se od vode odmoriti
Reče- da ljubav je bolest
Još uvijek naivno preboljevana
Pod ogrtačima alhemičara
A imena naša hrana su zdravlja
Hljen nasušni što nebo reče za jesti je
Obroke jutra podneva večeri svakoga dana
A sedmog mrve svog nemira
U svakom zalogaju prespavati
Jer tako uvijek počinje život
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Mit o postanku zla
I sotona rece:
'Neka bude laž! '
I bi laž.
Skrila se u kamenju
Pa sa visina sipa.
I sotona rece:
'Nek licemjerja bude! '
I bi licemjerje.
Skrilo se u rijecima
I ceka da progovori.
Pokrilo se paucinom
I pauke hrani.
Od samog sebe se skrilo.
I sotona rece:
'Nek otrova bude! '
I otrova bi.
Šejtani ga iz olujnog daha
Vitlajuc macem prosuli.
Nataložio se na zemlji
I njenim tokovima tece.
Skrio se u krvi.
I sotona rece:
'Da bude mržnja! '
I bi mržnja.
Prštala na sve strane
Kao krv koja ne može da se zgruša.
Šapama trigova hodala
Pa se i ona pod mahovinom
Na sjeveru lednom skrila.
I sotona rece:
'Neka bude covjek! '
I bi covjeka.
U laži i licemjerju se skrio
Otrovom ga mržnja ko mlijekom dojila.
Pirat se skrio u jedra umotan.
I bi covjeka
U zvijerima se skrio.
I sotona tece:
'Da misli da me nema! '
Ali tako ne bi
Bješe mu laž u pocetku rijeci.
Napisano 1989. rekonstruisano 2012-02-06.
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona kucaju preko lanaca od straha
Kucaju tiho kucaju glasno
Ona kucaju preko života do praha
Kucaju neč ujno kucaju jasno
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona se proljeć em otvaraju ko cvijet
Cvjetaju tiho preko vode polja
Ona se ruše i grade ko svijet
Što spašen reč e tvoja sam volja
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona tiho gasnu ko svijeć e nad grobom
Sumrakom ranim na vjetru od riječ i
I tiho se bude pod skutom sa tobom
Melemom ljubavi srce da se liječ i
Ti imaš svoja srca Marijo
Kucaju nevino u kolijevci od krvi
Smrti se ne daju a humkom zidana
Da svjetlost vide kad dan im prvi
Ozari srca rukom tvojom vidana
Ti imaš svoja srca Marijo
Ona kucaju preko lanaca od straha
Kucaju tiho kucaju glasno
Ona kucaju preko života do praha
Kucaju neč ujno kucaju jasno
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Can You Hear The Music / Cujes Li Muziku
Can you hear the music in a handful of the ground
There’s an endless circle growing out of spheres
My light will step inside
Your light will step inside
And we’ll be the children of the language
Love pronounced at the break of dawn
Cujes li muziku u grumenu zemlje
Iz sfera nice beskrajan krug
U njega uci ce svjetlost moja
U njega uci ce svjetlost tvoja
I bicemo svi ceda jezika
Zorom ozgovorena ljubav
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A marginal artist-Marginalni umjetnik
a being sentences to be a measure of a universe
is a marginal artist always on the edge
of a 'neath-beyond-abyss
bice osudjeno da bude mjera svemira
je marginalni umjetnik uvijek na ivici
pod-nad-zemnog ponora
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
A Being
a being sentenced to be a measure of the universe
is a marginal artist always at the edge
of a 'neath beyond abyss
biće osuđeno da bude mjera svemira
je marginalni unjetnik uvijek na ivici
pod nad zemnog ponora
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
And when the eyes there were no more/I kada ociju više nije bilo
I weaved
I weaved the sky I the washer by the spring
I washed the clouds I the knitter by the hearth
I knitted the fires I the builder by foundation
I built the words I the sewer by the thread
I sewed the colours I the painter by the canvas
I painted the eyes I the blind
To get to know me I waited
I kada očiju više nije bilo
Ja sam tkala
Tkala neba ja pralja kraj izvora
Prala oblake ja pletilja kraj ognjišta
Plela vatre ja zidarka kraj temelja
Zidala riječi ja vezilja kraj konca
Vezla boje ja slikarka kraj platna
Slikala oči ja obnevidjela
Da spoznaš me čekala
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Zdravo, Moje Ime Je Sara
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Today I sing/ Danas pjevam
Today I sing unrest of a pontoon bridge
Beyond the water looking for a step and kiss
The hint of transfer a raft right across the sky
A ducat's ‘neath the tongue for midnight abyss
At the river bottom dug without my name
Today I sing a stone oh so deep it fell
I spread wings to the door silently like a crane
From my bottom flight a toll is in the bell
I'll be in your heart an echo strong and endless
On the bridge your daughter made of sparkling dress
Danas pjevam nemir pontonskoga mosta
Nad vodom što traži svoj poljubac gaz
I slutnjom prelaska splavom preko neba
S dukatom pod jezikom za ponocni jaz
Na dnu rijeke kopane bez imena mog
Danas pjevam kamen što duboko tone
Širim krila vratima tiho kao ždral
Sa dna moga leta sva me zvona zvone
Bicu ti u srcu odjek jak bez kraja
Na sredini mosta tvoja kcer od sjaja
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The streets/Ulice
The streets can tell your walk
you're-called love
a shortcut to the end
and always the same answer
ulice ti prepoznaju hod
zoves se ljubav posjecanju
precica za kraj
i uvijek isti odgovor
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
The tree I am/ Ja sam drvo
The tree I am
Sideroad’s heart
My words in leaves
They touch the ground
The river I am
A beat in veins
My words in a drop
A swallowed water
The cloud I am
A written sky
Quote me not
The night is eavesdropping
Ja sam drvo
Srce krajputaša
Moje riječ i u lišć u
Dotič u tlo
Ja sam rijeka
U venama dodir
Moje riječ i u kapi
Progutana voda
Ja sam oblak
Ispisano nebo
Ne citiraj me
Prisluškuje noć
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Language/Jezik
Is like a bad detective always a way behind a good criminal.
Jezik je kao los detektiv uvijek u zaostatku za dobrim kriminalcem.
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Picaro turns her face towards the sun
…chameleon like chiseled in a rock rock chained pours the rainbow colours the silent sky reflections where to think is if I was a tree I would turn my leaves to you so that you can mirror yourself in the streams of written currents if I were a butterfly I would turn my wings to you so that you can wing yourself in warmth from the hands an embrace to you if I had hands I would repeat the digging up of the wells which your light has not as yet reached if I was the light I would be faster than a thought if I had a thought from you I would make it a gift to the face cut in years towards death if I had a face I would not be a picaro of self an unoverstepped hurdle at the threshold of an entrance…I’ve got nothing.
Pikaro okreć e lice ka suncu
...kameleonski uzidan u stijenu stijenom rpikovan preliva dugine boje tihe odraze neba gdje misliti je da sam drvo okrenula bih lice ka tebi da se ogledaš u potocima ispisanog toka da sam leptir okrenula bih krila ka tebi da se raskriliš toplinom od ruku zagrljaj da imam ruke ponovila bih kopanja bunara gdje svjetlost tvoja stigla nije da sam svjetlost bila bih brža od misli da imam misao od tebe poklonila bih je licu što mu godine urezuju smrt da imam lice ne bih bila pikaro sopstva nepreskoč ena prepreka na pragu ulaska...Nemam ništa.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Budi od svijeta
Budi od svijeta
Grumen od sna
Pticom od leta
Okom bez dna
Pogled u nedogled
Satkanog neba
Nogom u nedostup
Korak od hljeba
Načinjen trag
Buđenja dodir blag
Budi od svijeta
Tkanicom halje
Od nebopleta
I zemljom dalje
Krilati cvijet
Što šušti listom
Jesenji pad
I dušom čistom
Plavog neba glad
Budi od svijeta
Što jede svijetom
Smrt soptvenog tijela
Budi od leta
Što budi letom
Zemljom zamrla vrela
Budi od spleta
Tkanog nebokretom
Duša što cijelo je srela
©Miroslava Odalović
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Measuring/Premjeravanja
The length of the word ‘hand’ depends on the circumference of the slap.
Duzina rijeci ‘ruka’ zavisi od opsega samara.
©Miroslava Odalovic
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Hello, my name is Sarah
My name is Sarah
I am the one who is not
Who never is
These are the hands for my embraces
Mutilated in emptiness
Husked in the rings at twilight I take off
And throw into the dark.
They are writing a history of a plastic toy
Buried in the tombs of childhood
That never grew towards a cradle.
My name is Sarah
I am the one who is trying to be
These are the feet for my steps.
Frozen in the paths
Tied by tinkling jewelerry
At twilight I take off
And throw into the dark.
They walk the streets that there are no more
The streets trodden by mere silhouettes of paths
They go down the wells
To strangle in them
A swimming hope for the end.
My name is Sarah.
I am the one who wants.
This is the neck for your hands.
Slightly touch.
It's tied in thousands of necklaces
At twilight I take off
And throw into the dark.
The darkness greedily eats
The circles I push the dreams into
I let it touch.
It's all right.
My name is Sarah.
I am the one who does not consent.
This is the hair for my plaits.
The silver ribbons
And shiny pearls at twilight I take off
And throw it into the dark.
It's all right.
I have broken all the rules
I have broken cliches
Magic circles
I tore the pages
On which
They try to write my fate.
I am Sarah
I am the one who is not
I am the one who is always
Only trying to be
I am the one who wants
I am the one who does not consent
I am always eternity tied
In pouring moments
I am the hope died for the end
I am the one who wants to understand
I am the one who does not always understand
But I AM.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.
Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.
Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.
Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.
Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.
Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
Quote Me Not/Ne Citiraj Me
The tree I am
Sideroad’s heart
My words in leaves
They touch the ground
The river I am
A beat in veins
My words in a drop
A swallowed water
The cloud I am
A written sky
Quote me not
The night is eavesdropping
Ja sam drvo
Srce krajputaša
Moje riječ i u lišć u
Dotič u tlo
Ja sam rijeka
U venama dodir
Moje riječ i u kapi
Progutana voda
Ja sam oblak
Ispisano nebo
Ne citiraj me
Prisluškuje noć
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
At the place where the darkness burnt out
the whip of your love
opened the wounds ripe for the blood
the bitterness of your lips
it opened the thought for a death
it's easier to die
that drawn the touch of your pain
into the fire of darkness
tamo gdje je izgoreo mrak
bič tvoje ljubavi
rane otvara za smrt
tvojih usana pelin
misao otvara za smrt
umrijeti je lakše
no dodir tvog bola
u požar tmine uroniti
2009.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!
San O Letu
da on je znao ko mu je tkao
ko mu je tkao carobni sag
on nikad ne bi ni njemu ni sebi
stopalom ljudskim sazido prag
da sunce je znalo sve tajne kobi
sve tajne jednog suncanog sata
reklo bi ne kupi mrve zivota
hajde razuzdaj krilatog ata
da on je htio sna biti dio
on ne bi pio s otrovom svijet
vjecno bi snio vjecno bi snio
da zauvujek bude sa pticom let
1994.
poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!