That's not it-To nije to

Excuse me sir
You look like someone I've met before
And I am sure it is like that
I'm sure everyone has met everyone before
In what's called preceding lives
Do you believe in that sir
I mean those karmas
Moving along cyclic zodiacs
Made of illiterate stars
Sounds quite familiar to me
A life through trials and errors
I think sir
When I outstretch the palm of my hand
(Do not worry you don't have to give me any
Of your monthly revenue
I am not that kind of a beggar)
When I outstretch the palm of my hand
And look at those divinely entangled lines
So cryptic
That are supposed to determine my fate
I think there's got to be some mistake there
That they are not there to determine me
But to tell me that this palm belongs to me only
That I am just like you sir
A creature born once a creature divine
Unrepeatable and free
For most when I outstretch the palm of my hand
To see my own geometry of the universe
Or to turn it into a fist
To strike the face of Fortune
Then I think sir
For sure we've all met before
In the faces of Adam and Eve
Hitting their foreheads against the ground
Once they vaguely hinted the Heaven is perhaps
Nothing but a wholeness of a soul in unity with its Creator
And Hell the lack of the same thing
Yes I am sure we've met before
In the face of Christ crucified on the cross
That redeemed us through his blood
For a dream in which an Idiot
Will not have to find a compartment
In which he would, with a roomful of thoughts
In his head just like me right now,
He would not have to repeat
That's not it that's not it until he cannot
Thinking perhaps about those marbles of lifeful life
Whose glimmer fades away once they break out on the surface
To dry in the fire of their own eyes
Thinking that's not it that's not it
Meaning perhaps those insipid theories
Endlessly talked about in a leisure
Of some nice first class trains
Journey through Switzerland
Theories endlessly repeated at some nice
Comfortable places just on a pass by through life
In a conversation with an art dealer
Theories made official through some nicely polished clear expression
So clear that one could die of clarity
And nothing would be said about an idiot
Sir we look so far away
So far away from Adam that's been met before lying in our bones
The way the trains suicidely lie on the rails of expulsion
So far away from Eve and her snake
Winding like a steam of a train
Of a great invention that has perhaps only been brained out
So that an Idiot in a first class train
Travelling through Switzerland
Could keep repeating that's not it that's not it
We look so far away from them
And still keep hitting our foreheads against the ground
That's not it that's not it sir
Sorry for stopping you
What I actually wanted to ask you is
Which street we're in
And if you know what my name is
And if it's ever too late to know ourselves

(Note: Idiot, a novel by Fjodor Michailowitsch Dostojewski)


To nije to

Izvinite gospodine
Izgledate kao neko koga sam vec srela
I sigurno je tako
Sigurno smo sreli
U onome što zovu prethodnim životima
Vjerujete li vi u to
Mislim u te karme
Što se krecu po ciklicnim zodijacima
Nastalih od nepismenih zvijezda
Jedan zivot putem pokušaja i pogrešaka
Zvuci mi sasvim poznato
Mislim gospodine
To znate kada ispružim dlan
(ne brinite nista ne morate da mi date
Od svog mjesecnog prihoda
Ja nisam takva prosjakinja
Kada ispružim dlan
I pogledam sve te linije
Božanstveno isprepletene i kripticne
Koje treba da mi odrede sudbinu
Mislim da tu postoji neka greška
Da one nisu tu da me odrede
Vec da mi kažu da ovaj dlan
Pripada samo meni
Da sam kao i vi gospodine
Jednom rodena božanska
Neponovljiva i slobodna licnost
I to najviše onda kada ispružim dlan
Da vidim sopstvenu geometriju svemira
Ili kada ga stisnem u pesnicu
Ne bih li zadala udarac Fortuni
Ja mislim gospodine
Da sasvim sigurno svi smo se vec negdje sreli
U licu Adama i Eve što lupaju celom u zemlju
Kad naslutili su da raj možda nije ništa drugo
Do cjelovitost duše sa njenim Tvorcem
A pakao nedostatak iste
Da sasvim sigurno
Svi smo se vec jednom sreli
U licu Hrista raspetog na krstu
Što krvlju nas svojom uvijek iznova iskupljuje
Za san u kome jedan Idiot
Nece morati da pronadje kupe
U kom bi sa punom sobom misli
Baš kao ja sad do iznemoglosti ponavljao
To nije to to nije to
Misleci možda na rijeci klikere živog života
Što gube sjaj kada isplivaju na površinu
Da se suše u vatri sopstvenih ociju
Misleci na to nije to to nije to
Misleci možda na ucmale teorije života
Što se ispredaju dokono u finim vozovima
Prve klase u prolazu kroz Švajcarsku
I ponavljaju sve po nekim finim udobnim mjestima
U prolazu kroz život
U razgovoru sa trgovcem umjetnickih djela
Ozvanicene putem nekog finog ispoliranog jasnog izraza
Toliko jasnog da ce da se umre od razgovjetnosti
A ništa o Idiotu nece reci
Kako smo daleko gospodine
Kako smo daleko od tog Adama
Što sretosmo ga ranije u kosti nam ulego
Onako kao vozovi samoubilacki leže
Na šinama izgnanosti
Daleko od te Eve i njene zmije
Što se izvija kao para voza
Velikog izuma
Koji je možda izmozgan samo da jedan Idiot
U finom vozu prve klase na putovanju kroz Švajcarsku
Tiho ponavljao to nije to to nije to
Kako samo izgledamo daleko od njih
A i dalje lupamo celom o zemlju
To nije to to nije to gospodine
Izvinite što sam vas zaustavila
U stvari sam samo htjela da vas pitam
U kojoj sam sada ulici
Dali možda znate kako se zovem
I dali je ikada kasno da spoznamo sebe

Napomena: Idiot, roman Fjodora Mihailovica Dostojevskog

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Related quotes

Someone Not You/Neko Ko Nije Ti

someone not you
someone not me
someone not us

someone long ago
somewhere quite close
they weaved the curse

someone long ago
somewhere quite close
they dug a grave

someone not you
someone not me
they know
who that was
who within us
slapped the dawn


neko ko nije ti
neko ko nije ja
neki koji nisu mi

neko nekada davno
negdje sasvim blizu nas
ispleo je kob

neko nekada davno
negdje sasvim blizu nas
kopao je grob

neko ko nije ti
neko ko nije ja
zna
ko su ti
koji su u nama
osamarili svitanje

1993.

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

This is not my face/Ovo nije moje lice

This is not my face
This thing oozing out of your insipid reflection theories
When you're putting it into A is A A is B B is C

You know
C is maybe a newly born naked
Syllogism pointing at a tzar
So that you can ask him ask him
‘Tzar tzar oh master tell us what's the time'
And the tzar cannot hear you for he's got a goat's ears

This is not my face
This thing you're folding after you've ironed it
And placed it among the skirts trousers and shirts

You know
A shirt is perhaps a flag of my home
Put on a post to limit the borders of pain
So that you may ask it ask it
‘Does it hurt does it hurt tell us what's the time'
And the pain cannot hear you for its ears are cut

This is not my face
This thing you're turning to see it from each side
Whenever you turn it from A to B from B to C

You know
C is perhaps just a point without a face
Thrown into the universe
A monada looking for the Father

Why don't you take your reflections home

Ovo nije moje lice
To što curi iz bljutavih teorija odraza
Kada ga sklapate u A je A, A je B, B je C

Znate
C je možda ko od majke roden
Silogizam što upire prstom u cara
Pa ga pita pa ga pita
Care care o gospodare ko'ko ima sati
A car ne cuje jer ima kozje uši

Ovo nije moje lice
To što sklapate poslije peglanja
Medu suknje pantalone i košulje

Znate
Košulja je možda zastava moga doma
Na kolac nabijena da omedi bol
Da ga pitate da ga pitate
'Boli li boli li koliko je sati'
A bol ne cuje jer su mu odsjecene uši

Ovo nije moje lice
To što okrecete da se iz svih uglova vidi
Kadgod ga okrecete od A do B od B do C

Znate C je možda
Samo tacka bez lica
Bacena u svemir
Monada što traži Oca svog

Zašto ne nosite svoje odraze kuci

©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Last night

Last night I asked the drop
what nobody had dared to ask before
I said
come on, isn't it time you washed my face
isn't it time you stopped falling in tears
isn't it time for me to drink you
isn't it time for you to touch me
isn't it time for me to see the world within you
come on, what are you waiting for
why don't you finally fall down
that was the rage of a dead chicken

Sinoc sam rekla kaplji
sto joj niko ranije nije smio reci
rekla sam
hajde, nije li vrijeme da me umijes
nije li vrijeme da suzom prestanes
nije li vrijeme da te popijem
nije li vrijeme da dotaknes
nije li vrijeme da u tebi sagledam svijet
hajde sta cekas
zasto vec jednom prosto ne kanes
bio je to bijes mrtvog pileta

Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

This World Is Not Conclusion, By Emily Dickinson

This world is not a matter
A dead transition from an earth into a breath
From a breath into an earth

This world unmeasured by an eye
Is neither a view through a magnifying glass
Nor winking at sense

This world is not a game
Of a small and big intelligence

This world a strange link
Despite the chains
Won't go into a circle


Ovaj svijet nije tvar
Mrtvi prelazak iz zemlje u dah
Iz daha u zenlju

Ovaj svijet okom nesagledan
Nije pogled kroz uvecano staklo
Ni namigivanje smislu

Ovaj svijet nije igra
Male i velike pameti

Ovaj svijet karika cudna
Lancima u inat
Nece u krug

1996.

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

And that the thought was just another day/I da je misao bila još samo jedan dan

And that the thought was just another day
No one has said as yet
An unsaid one that cracks with the boughs
Still being dawned for a day to be
I knew for
The outbreak slippery among the fingers
Pours down the beads of sunbeams through the clouds
No one has said as yet
The sides of the world folded on a sheet of paper
An origami of unspreadedness
Unwritten hours sealed in emptiness
On the first geometry class where we will learn
We're perhaps a square with headless points
Marked ABCD
In an alphabet of beheaded words
No one has said as yet no one has dared
The distant counting of Euclid's vows
Xenon's accounts and Pythagoras' secrets
Hung around the neck of a bird
That due to gold of knowledge cannot fly
No one has shaped as yet
A mathematical axiom at the top part of an operational table
Edged by formulae algorhithms
By which Reason the mother of order
Protectively hides the chaos of the possible
We'll be silent about the tents
Under which we've hidden security particles
Precious dust of knowledge in the urn light we'll store
We'll be silent about the warm blankets of thoughts
Covering dreams in an early morning
The marbles of small deceptions the spherical many colouring
We could be stolen them all
And to stand like nothing facing the loveless world
Only Love can do
Who we've never been enough

I da je misao bila još samo jedan dan
Niko rekao nije
Nedorečen što s granjem puca
A za riječ osvanut znala sam jer
Svanuće klizavo medj prstima
Brojanice sunčevih zraka kroz oblake sipa
Niko nije rekao
Na listu papira presavijene stranice svijta
Origami neotklopljenosti
Neispisivanjem sati zapečaćen u prazno
Na prvom času geometrije gdje saznaćemo
Da možda smo samo naučen kvadrat obezglavljenih tjemena
Obilježenih ABVG
Azbukom odrubljene riječi
Niko nije rekao niko nije smio
Daleka prebrojavanja Euklidovih zavjeta
Zenonovih računa Pitagorinih tajni
O vrat ptice obješenih
Što od zlata znanja otežala ne može da leti
Niko nije oblikovao
Matematički aksiom na vrhu operacionog stola
Oivičen formulama algoritmima
Kojim Razum majka reda vješto prikriva
Haos mogućeg
Prećutaćemo šatore pod kojim
Skrili smo truni sigurnosti
Dragocjeni prah saznanja u urnu laku pohraniti
Prećutaćemo toplu ćebad misli
U rano jutro snom pokriveni
Klikere sitnih obmana male šarene sferičnosti
Sve bi mogli nam ukrasti
A stajati k'o ništa spram svijeta bez ljubavi
Može samo Ljubav
Koja nikad dovoljno nismo

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena

I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova
Što žive svoje živote izmedu dva sna
Milimetri snage mogu se istopiti
U mapama i stazama
Muzejima na raskršcu
U semaforima što bespomocno trepcu
Kad želje bilborduju staze do pakla
U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu
Mi smo sad fini pristojni ljudi
Više ne gledamo kako mecka igra
Probadana žaracem
Jer smo saznali bol njenog makabra
Ali ipak smo stavili rukavice
Otišli do njenog Zoo vrta
Tražeci da nam da intervju
Iako nikad ni rijec nije rekla

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Ispisuje se jedan aforizam bola
Što hrani se na kraju redova
I stiska adresu remek djelo
On pulsira 'mjesta molim mjesta da pokucam
Bez imena mrtva ste ulica
Došao sam da zaplacem kraj zvona na vratima
Što zvoni spram putujeceg prodavca snova
Što došao je samo da pozdravi majku
Jer danas ne prodaje ništa
Cak ni Boga za mjesecni prihod
Nijedan recept za srecniji život
Danas je došao da pita spavace sobe na spratu
O malom djecaku što mokrio je u krevet
I skrivao svoje košmare pod dušek
I matrici dizajniranoj što živi u kutiji za igracke
Medu jednonogim olovnim vojnicima
Kraj lutke djevojcice sa šibicama
Obešcašcene pod Božicnom jelkom'

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Vozovi stanu zanijemili na šinama
Slijepi se putnici iskrcavaju peroni pucaju
Trgovi se crvene od paradajz revolucija
Što flertuju sa metaforama krvi
Bare podojene majkom hrabrošcu
Isparavaju u sušama južnih zraka
I vracaju se sa rodama što ne radaju djecu

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Zidovi stružu svoju farbu suzno tražeci
Boju necijih ociju u svakoj zidanost da udave
I apokalipticno kripticni grafiti
Pomjeraju kaldrmisane ulice
I svi tramvaji nazvani po tockovima vremena
Pomjeraju beskrajne gradove u svemiru
Što oplakuju avionske nesrece
Kad rukama isprepletanim gradimo mreže velegrada
Kao pauci sobom izjedeni što pletu
Tragove sopstvene pljuvacke da bi uredno bili usisani
U danima kad stanodavac ima vremena da ocisti prašinu

Naucimo da ulice mijenjaju imena
Onako kako zmije mijenjaju košuljice
Ali nikada nacin vijuganja
Naucimo da postoje hiljade bezimenih heroja
Koji sklupcani na uglovima prose mjesto
Gdje ulice nece imati imena
Koji nikad nisu zaradili ulicu što ce se po njima zvati
Zahvaljujuci nekom istoricaru što silovao je tekst u fusnotama
I oprao ruke krivice nad zlocinom
Što ulice pokrece da kruže
Što uglove pokrece do sljepila
Sa vlasnikom podataka bez vizije
Što umace svoje pero u bare onoga
Što treba da bude znacajno sjecanje

©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Let me be today (Nafaka)

Tomorrow I will die
There’s still some time to go
Let go of me today
There’s a sky I’ve got to kiss
Tomorrow I will cry
Today I’ve got to seize the day
It’ll slip away into oblivion
Today I’ve got to step out of the circle
It’s not my time to leave
To drag the soul out of the shells

I want to know everything
But this is not the day to ask
Let go of me today
I need to be one with everything
I’ll part some other day
Let go of me one more day
It’s not my time yet
I’ll die another one


NEKA ME DANAS
umrijecu sutra
ima jos vremena
Pustite me danas
moram da poljubim nebo
plakacu sutra
danas treba da uhvatim dan
skliznuce u zaborav
Danas moram da izadjem iz kruga
nije mi jos vrijeme da odem
da izvucem dusu iz skoljki

Hocu sve da znam
ali nije dan da pitam
Neka me danas
treba da se stopim
rastacu se nekog drugog dana
Pustite me jos danas
nije mi jos vrijeme
umrijecu neki drugi put

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

The Dawn Lifted The Fogs From The Ground

And it didn’t find my song

The day spread beyond the waters
Opened the flowers of breathing
Moved the murmurs of life
But it didn’t find my song

And the dead lips spoke
The language of graveyard stones
The dead lips san through the dusk
But they didn’t find my song

The night dropped the fogs on the ground
But it didn’t find my song


Zora je podigla magle sa zemlje
Ali nije pronasla moju pjesmu

Dan se raskrilio nad vodama
Otvorio latice disanja
Pokrenuo zamore zivota
I nije pronasao moju pjesmu

Usne su mrtve progovorile
Jezikom groblja kamnim
Usne mrtve suton pjevale
Ali nisu pronasle moju pjesmu

I noc je spustila magle na zemlju
Ali nije pronasla moju pjesmu

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Let's Go Home Honey / Hajdemo Kuci Duso

She was sitting at a corner
A certain corner of a street made of cardboard
With a cardboard in a cardboard
A dinar fake of gold shining
Her fingers stretching accordion
Like sticky dough that won't go off the hands
She was playing playing so awfully
Her voice cold broken broken fingers blue
Stretching spiders down the scale D-minor
Of a morning full being sung for a dinar
For a dinar a happiness for two dinars the two
She was screaming barefoot each black under her nails
Each black on her tiny teeth
Each black in her hair
Each black in her eyes
She was playing
She was playing for the people
Mottled coats passing by in their buttonedness
That address each other with you
With what's new and how are you
With what are you doing with nothing
With each conquered form of com munication
She was playing playing endlessly
Poor sounds off the broken voice
Pinned wire vocal cords she did not know
She did not recognise the coat
A certain unbuttoned coat two pockets
Two sleeves and a collar
She did not know she did not recognise
Across the zebra crossing towards the prison
Towards the cage where she was playing
She did not recognise
A silently approaching Death that will
As lightly as a feather of a dove or a sparrow's nest
Lift her up from the pavement
To hug her silently tenderly singing
It's over now you little girl
Let's go home, honey

Ona je sjedala u jednom uglu
U jednom uglu ulice od kartona sa kartonom
U kartonu dinar od lažnog zlata presijava
Njene prste što razvlace harmoniku
Ko ljepljivo tijesto što s ruku nece da se smakne
Ona je svirala svirala užasno loše
I glas joj pukao od hladnoce od prstiju plavih
Što razvlace pauke duž ljestvice D-mol
Pune jutarnje otpjevanosti za dinar
Za dinar za srecu za dva dinara dvije
Urlala bosa svako crno ispod nokata
Svako crno na majušnim zubima
I crno u kosi
I crno u oku
Ona je svirala
Svirala za ljude šarene kapute
Što prolaze u zakopcanosti
I obracaju se jedni drugima sa ti sa vi
Sa šta ima novo i kako si
Sa šta radiš sa ništa
Sa svakim savladanim oblikom sa obracanja
Ona je svirala svirala do u beskraj
Loše zvuke s prslog glasa
Bodljikavih glasnih žica ona nije znala
Ona nije prepoznala jedan kaput
Jednu raskopcanost dva džepa
Dva rukava okovratnih
Ona nije znala ona nije prepoznala
Preko zebre korak do zatvora
Do kaveza u kom je svirala
Nije prepoznala
Tiho prošav Smrt da je
Lagano ko pero golubice ili gnijezdo vrapca
Sa plocnika podigne u narucje uzme
Zagrli tiho nježno da pjevuši
Sada je gotovo ti malena
Hajdemo kuci dušo

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

A discovery/Otkrice

From behind all the twilights and evening shadows
Under all the covers
And you who do the night rims vigils
Under all sand clocks
And far from those who chase
The windmills of their won restlessness
From behind all the silences hidden within themselves
From behind all the words hidden within themselves
That we were silent with
I took out a flame a fire of the being

It's not the doors locked by the mind
It's not by the mind
Those are not the loves plundered by a heart
Those are not the creatures dried out by the heart
It's not the heart hunt but it's with the heart

It's you and I
And she and he
Those breathings there and these breathings here
That breathe in life everywhere and forever
And they are never now

Oh if we were now how could we be


Otkrice

Iza svih sutona i vecernjih sjenki
Ispod svih pokrivaca
I vas nocobdija okorjele noci
Ispod svih pješcanih satova
I dalje od onih što ganjaju
Vjetrenjace sopstvenih nemira
Iza svih u sebi skrivenih cutanja
Iza svih u sebi skrivenih rijeci kojima smo cutali
Izvukla sam plamen
Oganj samog bice

To nisu umom zakljucana vrata
To nije umom
To nisu srcem poharane ljubavi
To nisu srcem ispijena bica
To nije lov srca no srcem je

To smo ti i ja
I ona tamo i ova ovdje disanja
Što životom dišu svugdje i zauvijek
I nikada u sada

O da smo sada kako bismo bili

1995.

©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

An Orangutan And The Truth (Scratching And Stretching) -Orangutan i Istina

This is how an orangutan who one day played a research in the unsearchable fields of life came to the essence of the existence.
He stood under the treetop of his favourite tree in the banana group and watched a yellowish reflection of newly matured fruits. And he admired them endlessly amazed at the possibility of the yellow.
Then he slowly started to climb. On the first branch he saw the first circles of time and he scratched his head. On the second branch he saw a circled space of the treetop and he scratched his tail. On the third branch pressured by the instinct of manual movement he stretched his arm toward the fruit. On the fourth branch he found out what evolition was. He didn't dare to move forward. But he was eating, he was eating so sweetly and couldn't stop and he told himself that life was beautiful, absolutely beautiful.
The sun was setting down and unresearched regions of the treetop were approached by another orangutan who, having been pressured by the same instinct of the manual movement (Hello Marx) , advanced toward the discovery of an ax.
He stood under the same treetop in which the first orangutan was having a jolly good time lulled within great opportunities of the existence. He jumped high and cut the branch on which the first orangutan had been having a jolly good time. Everything would have been different if the ax carrying orangutan hadn't wanted to find out the point. The whole drama of this event was just an experimental attempt at life. Or simply monkey business.


Evo kako je orangutan koji se jednog dana u neistrazenim predjelima zivota igrao istrazivanjem istog dosao do sustine svega postojeceg.
Stao je ispod krosnje omiljenog drveta u banana hordi i posmatrao zuckasti odraz tek sazrelih plodova. I divio se beskrajno zacudjen mogucnoscu zutog.
Onda je lagano poceo da se penje. Na prvoj grani ugledao je prve godove vremena i pocesao se po glavi.
Na drugoj grani ugledao je omedjen prostor krosnje i pocesao se po repu.
Na trecoj grani pritisnut instiktom manualnog kretanja pruzio je ruku ka plodu.
Na cetvrtoj grani je saznao sta je to evolucija. Dalje nije smio da avanzuje. Ali je jeo, jeo slatko nezadrzivo i govorio sebi kako je zivot lijep, beskrajno lijep.
Palo je vece i u neistrazene prostore krosnji dosetao je drugi orangutan koji je pritisnut instiktom manualnog pregnuca (zdravo Markse) uznapredovao do izuma sjekire.
Stao je upravo ispod one krosnje na kojoj se sjajno zabavljao prvi orangutan uljuljkan u velikim mogucnostima egzistencije. Skocio visoko zamahnuo sjekirom i prelomio granu na kojoj je ovaj drijemao. Sve bi bilo sasvim drugacije da orangutan sa sjekirom nije zelio da spozna sustinu. Citava drama ovog dogadjaja zapravo je pokusaj eksperimenta sa zivotom. Ili prosto majmunska posla.

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Pythia the Stunt/Pitija kaskaderka

she liked paranormal activities
and saw symbolic connections between
apparently unconnected things
thus a pebble accidentally kicked
by her middle class boots
got endless measures in cosmic dimensions
of issues de-accidentalized

she liked mysteries
she heard the deaths whispered
into her ears only
of close relatives and distant people

she saw
colours dropped into her dreams only
of sleepy impressionists
and silent expressionists
post mortem hanging in reproductions
oh one of so many one of so many
in her pastoral home

she suffered from modesty pretend
and swam her butterfly style
in the swimming pool of her ego
perfectly aware of the fact
that not even those who serve God
far more diligently that she did
were not addressed by an angel voice
(but how could she have been guilty of that)

as the voice called her and only her
and only those similar to her
ready to applaud the great gift
only if their own was recognized
thinking she was a genius if she understood a genius

still I think she knew a lot
she knew so to say everything
especially since the day when
due to the pebble-deep voice-great gift
she became a real psychic …and got mad
______________________________________
pitija kaskaderka

je voljela paranormalne aktivnosti
i vidjela simbolič ne veze izmeđ u
naizgled nepovezanih stvari
tako kamenč ić sluč ajno šutnit
njenim srednjeklasnim č izmama
dobijaše nesagledive razmjere u kosmič kim dimenzijama
odsluč ajenih stvari

ona je voljela misterije
č ula
samo njoj došapnute smrti
bliskih rođ aka i dalekih ljudi

vidjela
samo u njene snove ubač ene boje
usnulih impresionista
utihlih ekspresionista
posmrtno obješenih u reprodukijama
(jednimod tako mnogo jednim od tako mnogo)
njenog pastoralnog doma

ona je patila od lažne skromnosti
savršeno svjesna da se ni onima
što Bogu služiše predanije od nje
nije javio anđ eoski glas
(pa kako je za tako nešto mogla biti kriva)
tek njoj samo njoj
i onima slič nim njoj
što spremni su da tapšu velikoj nadarenosti
samo ako im se prizna sopstvena
kao da si genije ako shvatiš genija

...je mnogo znala
znala takoreć i sve
pogotovo od onog dana kada je
igrom kamenč ić a-dubinskog glasa-velike obdarenosti
postala stvarno vidovita i...poludjela

©Miroslava Odalović

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

How to interpret the distance between two smiles/Kako protumaciti razmak izmedju dva osmjeha

It should be interpreted as an attempt to reconcile a plus and a minus, black and white, the poor and the rich. Like tranquility between two joys in which the first one calls the second one using the bridge of the unsaid. Some people go so far as to interpret the distance between two smiles through tears, blood or simply an inexpressible sorrow. Some interpret it as a way to preserve both smiles. The length of a smile is of no importance. It does not make any difference whether a smile is 2mm or 2 light years long, there's always a space which can contain the possibility of coming closer or distancing. Smileness in each case is a precondition for any kind of approaching.
Or it may end up in a Pavlov's reflex that does not reflect anything. And what is a smile at all? There are different ways to determine this and each one of them slips any kind of definition.
Chronologically speaking a smile is a living time it takes to put the corners of our lips upwards to get in the first touch with the other being. According to its purpose it carries the burdens of goals just like bags full of hours spent in waiting for a smile from the other side of a bridge. A smile can be a means to an end, an instrument of compulsion that we sometimes use for practice in the morning after we've washed our face and brushed our teeth for it's time to get out, leave ourselves and devote time to the others that standing in front of their mirrors disinfect their own smileness.
It's something like a business smile which if we practice it to the point of perfection can make us rich.
A smile can carry anything from a living quiver of love to a complete frozenness. There are many things that can get frozen on our lips. The problem arises when it is us who gets frozen on them.

Treba tumaciti kao pokusaj izmirivanja plusa i minusa, crnog i bijelog, siromasnog i bogatog. Kao smiraj izmedju dvije radosti u kojoj prva doziva drugu mostom precutanog. Neki odlaze toliko daleko da razmak izmedju dva osmjeha tumace suzama, krvlju ili prosto neiskazljivom tugom. Neki kao pokusaj ocuvanja oba osmjeha.
Duzina razmaka pri tom ne igra nikakvu ulogu, svejedno dali su u pitanju dva milimetra ili dvije svetlosne godine razmaknutost ostaje prostor u koji staje mogucnost priblizavanja i udaljavanja. Osmjehnutost u svakom slucaju predstavlja uslov za bilo kakvo primicanje.
Ili se zavrsava kobnim Pavlovljevim refleksom koji ne reflektuje ama bas nista. I sta je uopste osmjeh. Postoje razliciti kriterijumi po kome moze da se odredi i svaki od njih sasvim sigurno izmice bilo kakvoj odredljivosti.

Po hronoloskom kriterijumu osmjeh predstavlja zivo vrijeme u kome se odvija laganim izvijanjem usana na gore prvi dodir sa drugim. U odnosu na svrhu on nosi terete cilja kao vrece pune sati u kojima zeljno iscekujemo osmjeh sa druge strane mosta. Osmjeh je sredstvao, instrument prinude koji ponekad poslovno uvjezbavamo izjutra ispred ogledala nakon umivanja i pranja zuba jer je kada izadjemo vrijeme da napustimo sebe i posvetimo se drugom koji takodje tu ispred ogledala dezinfikuje sopstvenu osmjehnutost.
To je nesto kao business smile koji ako se dotjera do savrsenstva moze donijeti veliko bogatstvo. Jedan osmjeh moze da nosi sve, ama bas sve od zivog treptaja ljubavi do potpune ukocenosti. Postoji veliki broj stvari koji moze da se zaledi na nasim usnama. Problem nastaje kada se na sopstvenim usnama jednom ukocimo mi sami.

A Little School of Interpretation, …in x lessons,2007.
©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Zdravo, Moje Ime Je Sara

Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja nisam,
koja nikada nisam.
Ovo su ruke za moje zagrljaje.
Osakacene prazninom.
Okrunjene u prstenju koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.
One pisu istoriju plasticne igracke
sahranjene u grobovima djetinjstva
koje nije doraslo do kolijevke.


Zovem se Sara.
Ja sam ona koja pokusava da bude.
Ovo su stopala za moje korake.
Ukocene putevima.
Vezana zveketavim nakitom
koji sumrakom skidam i u tmine bacam.


Ona hodaju nepostojecim ulicama
kojima gaze jos samo prividi staza.
Silaze u bunare
da u njima udave
proplivalu nadu za kraj.


Moje ime je Sara.
Ja sam ona koja bi htjela.
Ovo je vrat za vase ruke.
Dotaknite lagano.
Vezan je hiljadama lancica
koje sumrakom skidam
i u tmine bacam.

Ona jedu halapljivo,
krugove u koje sazimam snove
dozvoljavam da dira.
Neka je.


Zovem se Sara.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ovo je kosa za moje pletenice.
U njima trake od srebra
i bisere sjajne sumrakom skidam
i u tmine bacam. Neka ih.


Prekrsila sam sva pravila.
Razbila klise,
zacarane krugove,
pocijepala stranice
na kojima mi ispisuju sudbinu.


Ja sam Sara.
Ja sam ona koja nisam.
Ja sam ona koja uvijek
samo pokusavam da budem.
Ja sam ona koja hoce.
Ja sam ona koja ne pristaje.
Ja sam uvijek,
vjecnoscu stegnuta
u sipljive trenutke. Ja sam nada
umrla za kraj.
Ja sam ona koja hoce da razumije.
Ja sam ona koja ne razumije uvijek.
Ali JESAM.

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Waiting for you /Cekanje na tebe

The midnight toll in the clock
Maybe Sunday maybe never
I spit the pigeon onto my palm
A crying handprint
A second silenced within a hope
Maybe Sunday maybe never
Maybe Sunday maybe never


Cekanje na tebe

Ponoc je kucala u satu
Mozda nedelja mozda nikad
Ispljunut golup na dlanu
Proplakan otisak
Utihnut nadanjem cas
Mozda nedelja mozda nikad
Mozda nedelja mozda nikad
2009.

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Presek stvari u glavi

Kad vidim uspeh
Kad mi opet to dodje

Nebojsa ima svoj svet
On neguje svoju slobodu
I voli da motorom ode u prirodu
Bez kompleksa

Tata
Super je
Dete u meni

Tu neku vrstu duha
Pravog gledanja na svet
Kako dete gleda svet
Bez koristi

Ta fascinacija
I da sekundara nikad nije na svom mestu

Imam ljubav prema konjima

poem by by unknown authorReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

O tebi

O tebi ne govorim ljudima jer shvatili ne bi
O tebi govorim
Tek listu kad lomno padne na tlo
Sumraku kad te razlije u boje
I rubu ponornog sjećanja mog
Tek tmini kada progovori glasno
Suzu prolomljenu u dnu crnog oka
Što kanuti neće nikad
Tek vratima odškrinutim i odjeku koraka
Zalutalim pragovima što kuće svoje traže
Otkucaju srca i posljednjom mrežom
Zahvaćenu vodu što kroz konope
Nazad u izvor lije

O tebi ljepoto moja
Ne govorim ni tebi
Jer čak ni ti shvatio ne bi
Da s površine riječi ništa se ne kreće
I ništa u dubine vratiti se neće

©Miroslava Odalović

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

What Made The Breathing So Soft And So Silent-Ono Što Je Uč İ nilo Disanje Tako Mekanim İ Tako Tihim

when the pillows choked a feather made dream
was the sound of the wells mute to the light of day
their water still dripping right through my hands
not a single dropp could contain the thought

ono što je uč inilo disanje tako mekanim i tako tihim
kad su jastuci ugušili paperjasti san
bješe zvuk bunara nijemih za svjetlost dana
njihova mi voda još teč e kroz šake
nijedna kap nije mogla da uhvati misao

©Miroslava Odalović

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

Fotografija

fotografija

boze,
sta da napisem o tome.

to volim da radim,
ponekad od toga zivim.
kad u to gledam:
ponekad sam tuzan,
ponekad sam srecan.

drago lice
vidim kao da je tu.
ruzno,
okrenem, izbrisem
i kao da nije bilo tu.

to je magija
koja vjecno traje.

boze,
samo je vazno da znam
sta ne mogu slikati.


BEOGRAD,
19.08.2011
5.35 PM

poem by Jankovic ZoranReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share

How to interpret games/Kako protumaciti igre

For the beginning it would be helpful to remember your childhood. The game is one of the hardest concepts and it requires the classification through the use of a chronological criterion. The games of childhood are a path towards theorizing the world. They sometimes imitate life without an authentic understanding of it, even without the need or wish to understand.
Playing tag for instance is a way to reach the other person using the advantages of the touch therapy.
Ring a ring a roses belongs to the same category except for the fact that this is the game in which you need to turn around a lot. Some people turn so a lot that they get into a trance which only the hide and seek can wafe them from. Speaking of hide and seek you can play it only if you have no problem with your eyesight and if you know how to count at least to…ten. You also need an elementary knowledge of your environment so that the others don't have to look for you in various corners where you can be detained with or without kneeling on corn. (Kneeling on corn is the game of the transition period)
The game of growing up is red gloves. Sometimes the gloves are so red that you may end up being blood transfused. The most interesting thing is that even if you know who hit you the pain does not decrease. Time, the most important factor in the development of games, can be helpful in increasing the pain tolerance degree. A comforting fact is that the only constant thing in the whole game is the colour of the gloves.
The game of the mature period is mother and father. Genetics plays the crucial role here. A continual jigsaw between dna and rna counting of chromosomes like marbles will distract your attention from the essence of this game.
The game of getting old is silent swinging alongside brain cells dying out. In this period you have already managed to cope with all the aforementioned games and now you can finally take your time.
The game of dying is a fairy tale being red before a good night's sleep and a dream in which you're swayed by someone's warm and calm voice. For in the end all you are craving is silence.

Za pocetak bi bilo dobro da se sjetite djetinjstva. To uvijek pomaze. Ovo je inace jedan od najtezih pojmova i zahtjeva klasifikovanje istog koristeci hronoloski kriterijum. Igre djetinjstva put su ka sagledavanju svijeta. One imitiraju zivot bez istinskog razumijevanja istog, a i bez potrebe i zelje za razumijevanjem. Suga je nacin da stignete do drugog koristeci prednosti touch terapije.

U istu kategoriju spada i ringe ringe raja s tim sto vam odzvoni jos prije nego sto ostarite jer je to igra u kojoj puno morate da se vrtite. Neki od nje prosto padaju u trans iz koga ih moze probuditi samo igra zmurke. Zmurke mozete da se igrate samo ukoliko nemate poteskoca sa vidom i ukoliko znate da brojite... makar do deset. Potrebno je i elementarno poznavanje okoline da ne bi na kraju morali i vas da traze po raznim coskovima u koje vas za kaznu stavljaju sa ili bez klecanja na kukuruzu.
(Klecanje na kukuruzu je igra prelaznog perioda) Potrebno je takodje da se unaprijed pomirite sa cinjenicom da nemate pojma koga u stvari trazite. Nije vazno. Cilj uvijek mozete da izmislite. Jer uvijek ce do kraja ostati nerazjasnjeno da li je krajnja svrha igranja postizanje uspjeha ili je igra samoj sebi cilj.
Igra odrastanja je igra crvenih rukavica. Nekad toliko crvenih da zavrsite na transfuziji krvi. Najzanimljivije je to sto i ako pogodite ko vas je zviznuo to ne umanjuje bol. Vrijeme koje je najvazniji faktor u razvoju igara moze vam biti od pomoci da povisite stepen tolerancije na bol. Utjesno je sto u svakom trenutku znate kada i gdje su vas udarili kao i to da je jedina postojana stvar u cijeloj igri boja rukavica.
Igra zrelog doba je igra mame i tate. Genetika je ovdje od presudnog znacaja. Kontinuirano klackanje izmedju RNK i DNK, prebrojavanje hromozoma kao klikera odvratice vam paznju sa sustine igre.
Igra starenja je tiho ljuljanje od kojeg odumiru mozdane vijuge. U ovom periodu vec ste savladili sve prethodno navedene igre i sada mozete da se mirno prepustite uzivanju.
Igra umiranja je citanje bajke pred spavanje i san u koji vas uljuljkuje neciji topao i smiren glas. Jer na kraju svega vapite samo za tisinom.


A Little School of Interpretation, …in x lessons,2007.
©Miroslava Odalovic

poem by Miroslava OdalovicReport problemRelated quotes
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!

Share