Kad kesten dvaput procvjeta

Oči vične čekanju u rascvaloj vodi
Uminuo privid u snazi talasa
Na dlanu mi sjever jutro mu hodi
Zvukom se u srcu praporac bjelasa

Oči vične gledanju promrzloga svijeta
Kad kesten dvaput procvjeta

Ruke vične lutanju u dozrele tmine
Pred kapijom jednom premrle od straha
Što u šaci drže usudom se vine
U planine sniježne zaleđenog daha

Ruke vične svijanju suludoga spleta
Kad kesten dvaput procvjeta

U kosu se spusti pupoljasta mrena
Gine snagom vida od dodira trena
Kose vične svijanju osijedjelog svijeta
Kad kesten dvaput procvjeta

1997.

©Miroslava Odalović

poem by Miroslava Odalovic
Submitted by Poetry Lover
Vote! | Copy!